Premjer Vlade ispalio je kao iz topa da je u Hrvatskoj „izvanredno stanje“ , a narod se, bar ovaj s kojim ja živim, unatoč toj dramatičnoj izjavi ne priprema na nekakve izvanredne mjere obrana od „financijskih poplava“. A što bi trebao ovaj moj narod u stvari poduzeti u tom izvanrednom stanju ? Odreći se jutarnje kave, gemišta poslije ručka ili kupanja kad se osjeća nelagodno …Moj narod se odavno odrekao odlaska u kazalište, na kino premijere, šoping u Italiji ili Austriji, odrekao se i nekad tako dragih susreta sa prijateljima i prebijanja „brusova“ kako bi uništio dosadu koja se nakuplja u jednoličnom življenju, u kojem frcaju priče i pričice o ovom ili onom ili ko je koga, gdje i nakoji način nag(au)zio. Moj narod ili, čitajte, ljudi oko mene, naučili su da gube sve ono što im je svakodnevnicu činilo lijepom. Izgubio je moj narod osjećaj da se javno može nasmijati gluposti koju je izvalio ili napravio njegov susjed ili kolega s posla. Moj narod nije više isti, u mom narodu stvaraju se klanovi, koje obilježavaju boje, crvene, crne, žute,.. ali i one koje su u crno bijelom koloritu koje ne privlače pažnju ali kotiraju na društveno političkoj ljestvici podobnosti. Ipak, ako sakrijemo malodušnost i prikrijemo čežnju zbog nedostatka „čovijeka“, moramo priznati da se ipak nešto događa, nešto se mijenja, bez razlike u kojem se smjeru moj narod kotrlja. Bez razlike kako nam je, moj narod i dalje je ovca za šišanje i krava za mužnju, jer u duhu svome gubi sve one vrijednosti zbog kojih se nekad, tako puno smijao, družio i iz dna duše i srca radosno govorio „Dobar ti dan“.
Nemojmo biti malodušni, pogledajmo oko sebe, puno toga mjenja se.., vrijeme se kotrlja, zatvaraju se poštanski uredi, sudovi, carinarnice, autobusne linije što povezuju ovo malo napaćenog seljačkoga naroda uskoro će se ukinuti, pa će volovi i konji (ako ih bude) i bicikli, skoro da sam na njih zaboravio, ponovno biti glavna sredstva povezivanja gradova i sela. Mjenja se puno toga, kopaju se ulice, grade se kanalizacije, održavaju društveno kulturne manifestacije, otvaraju mrtvačnice, ljudi pljuju jedni po drugima, iznose se tračevi tko je s kim kavu pio, i tko je u čijem krevetu završio. Ma ajte, kako se stanje stvari ne mijenja, ono što se moglo od društvenih poduzeća rasprodati i pozatvarati likvidirano je, sad na red dolaze modernizirani pristupi čišćenja društva od nepodobnih i podobnih kadrova, bez bitnosti na stručnost i kvalitetu. Zar nije tako ?!
Koliko smo postali, mi koji živimo u ovoj bajnoj Županiji modernizirani, više ni otkaze, ni smjenjivanje ne obavljamo na onaj stari način „evo ti knjižica“ pa ti pajdo traži drugdje posao, nisi zadovoljio, kriv si, ne sviđaš mi se, ne valjaš i točka. Mi smo se već toliko modernizirali pa ljudima dajemo nogu u pantalone i to, zamislite elektronski !!! Da, elektronski, putem e-maila. A što je to..? To je dragi moji, bar po meni ona stara, „pišem ti elektronsko pismo da zajedno više nismo“, ili, ne mogu te pogledati u oči i kazati da te mrzim sa političke, materijalne i ljudske osnove. A, što nam se tek sprema… kud sve ovo vodi, jučer smo se grlili, plakali zajedno, veselili rođenju moga ili tvoga sina, ljetovali zajedno sa obiteljima, skakali u pomoć jedni drugima kad treba „ iscjepati drva“, zapili u jednoj od obližnjih birtija, razmišljali kako pomoći susjedu, dogovarali o zajedničkoj Novoj, a danas.. prelazimo cestu, kad se slučajno trebamo mimoići.
Nema dvojbe kako je današnji suvremeni, ili bolesni svijet, kako hoćete stvorio čovjek. Nema dvojbe kako je u takav posložen svijet morao i sam kročiti, jer nema gdje drugdje. Isto tako nema dvojbe kako je stvaranjem takvog svijeta otvorio prostor mnogim stvarima koje za posljedicu imaju gubitak nečeg s čim se čovjek rađa, nečega što mu je urođeno i što se zove ljudskost i ljudsko dostojanstvo.
Oduvijek je čovjek fizički, mentalno i moralno bio slab i nesavršen, ali danas čini se da se ne vidi kraj tome. Kao da prestajemo biti ljudska bića, a sve više postajemo beživotne tvari, nezainteresirane za sve, osim za sebe same. Padamo u zaborav da smo društvena bića, da trebamo nekoga pored sebe, nekoga tko će nam pružiti ruku kada padamo, pomoći nam da se uzdignemo, tko će poslušati naše i najskrivenije misli, naše dileme. Zaboravljamo biti prijatelji, oslonac, pomoć nekom, i opet u konačnici biti ljudi na osobnoj i društvenoj razini.
E, ova društvena razina je posebno zanimljiva, jer u njoj pronalazimo sve naše političke, ekonomske i vjerske gurue, naše vođe, lidere. Bože koliko naziva za ništa, za jedan veliki nullus.
Moć im pomutila pamet pa ne razaznaju ni prijatelja ni neprijatelja. U jednom danu zajedno piju i jedu, razvaljuju mesinu zubima, smiju se, tapšaju po ramenima, prijateljima se nazivaju, a u drugom danu se, onog što je preko puta sjedio kleveću, odriču, zaboravljaju da je i postojao, ili što je još gore zabijaju mu nož u leđa. Čovjek bi pomislio da su upravo izašli iz Krležinog romana „Na rubu pameti“, pa ako im se netko i riječju suprotstavi, ako njegov interes odudara od interesa ostalih, evo ti problema. Evo ti ega bolesnog koji govori, prestaješ mi biti prijateljem, prestaješ biti podoban, ne želimo te više u našoj družbi. Izopće ga, pa dojučerašnji „veliki prijatelji“ preko noći postadoše neprijatelji…Strašno! Koje siromaštvo i ograničenost duha.
I svi pomalo postajemo takvi, ali u trenutku kada nas ta vlastita glupost, ta bešćutnost okrzne osjetimo zaboravljenu sjetu, uhvatimo se u stanju koje se ne da opisati, već osjetiti, uspomeni na neka bolja vremena, u koloritu osjećanih naboja između ljubavi, života i prolaznosti. U osjećaju kada su ljudi bili više ljudi, a manje zvijeri, kada je u ljubavi ležala jačina, snaga i veličina. Čovjek može svoju ljudskost umanjiti ili uvećati prema svojim djelima. A za djela poput čovjekoljublja, ljubaznosti, empatije, ne treba tako puno. Unatoč ovakvom svijetu, na nama je odluka hoćemo li biti i ostati ljudi.
Dražen Prša
