Daleko od asfalta i ljudskih naselja, iznad sela Kosinjski Bakovac raste najveće stablo jele u Europi. Od naroda nazvano jela car ( a ne carica, kako bi se očekivalo) nalazi se na području UŠP Gospić, šumarija Perušić, gospodarska jedinica „Konjska draga – Begovača“, predio Begovača. Njena visina je 47,5m, a obujam 5,9 m. Do jele nas vozi Mandica Dasović, rukovoditeljica Odjela ekologije Uprave šuma Gospić. Lokacija na kojoj se nalazi ovo stablo udaljena je 54 km od Gospića, a nakon mreže šumskih cesta dolazimo na mjesto gdje živi ova carica, na svega 5-6 metara od puta.
-Svaki šumar poštuje šumu, poštuje svako stablo koje ondje raste, ističe Mandica. A jela car je svojom pojavom i veličinom priča za sebe. Njezina starost nije poznata, ali se može pretpostaviti da je možda niknula u vrijeme kralja Tomislava i da „pamti“ više od tisućljeća. Kroz to su se vrijeme događale tolike promjene, toliko toga lijepoga i ružnoga, a ta je jela strpljivo rasla kao nijemi svjedok svih tih vremena.
Oko jele se nalazi ograđen prostor sa klupama gdje šumari i planinari odahnu u sjeni moćnoga stabla, diveći se grandioznosti jele čija krošnja nestaje gustom spletu susjednih stabala. U usporedbi s caricom, okolne jele promjera 30-40 cm doimaju se kao grančice. Na panou je istaknut tekst koji posjetitelje podsjeća na važnost ovog stabla, na njegove dimenzije i značenju za šumu i šumare. Obična jela (Abies alba) rasprostranjena je u planinama srednje, južne i djelomično zapadne Europe. Areal obične jele u Hrvatskoj obuhvaća područje Gorskog kotara, odakle se preko Velebita proteže kroz cijeli Dinarski masiv. Tvori čiste ili mješovite sastojine s običnom bukvom i običnom smrekom na vapnenačkoj i silikatnoj podlozi. Donja granica rasprostranjenja jele je na visinama od 700 do 1000m.n.v., a gornja 1100 do 1400 m.n.v. Obična jela je ekološki, gospodarski i tradicionalno najvažnija hrvatska četinjača. Uz to je i ekološki najugroženije zbog zagađivanja i kiselih kiša. Mandica se pomalo ljuti na zaštitare prirode.
-Netočno je i nespretno definirati šumare kao ljude koji samo hodaju okolo i režu stabla. Kada to činimo uvijek treba imati na umu da se to radi vrlo stručno i selektivno, a ujedno se daje životni prostor za mlada stabla. Laiku se čini kako se stabla obaraju od reda, ali to na sreću nije tako. Volim šumu i ovaj posao i ne znam kako bih mogla dati stabla „u otkaz“ da ih se posiječe, iako sam duboko svjesna da se šuma mora sjeći iz nekoliko razloga. Šuma je za nas šumare ljepota, čistoća, mir, biološka ravnoteža… Sve! A jela car je priča za sebe.
M. S.
