Strepite! Od sebe samih…

4

Još davne 1881. godine Ante Starčević, državnik od formata kakvog na žalost danas nemamo, zapisao je kako je svaki sin domovine dužan služiti svom narodu, primiti svako mjesto koje odgovara njegovoj sposobnosti i na kojem može svojoj domovini dobro iskazati. Starčević govori kako se osobni nazori moraju podrediti općem dobru te i da svatko svojom službom može pripomoći da se sustav na bolje okrene.
Nevjerojatno je na koliko se samo načina može opisati određeni događaj. Sve je u životu zapravo stvar percepcije i našeg, ponajviše subjektivnog pristupa gdje objektivnost, iz ovog ili onog razloga teško nalazi svoje mjesto. Percepcija može imati različite prizvuke, jer i dolazi iz raznih osjetila. Tako je i s percepcijom o prosvjedima hrvatskih branitelja. Za neke su oni opravdani, za neke apsurdni, za neke dirigirani i uvredljivi, za neke niti smrde, niti mirišu, a za neke kao da se nisu ni dogodili. No, ostaje činjenica kako bi percepcija ipak trebala tvoriti neku smislenu cjelinu. A smislena cjelina govori o sustavnom narušavanju digniteta Domovinskog rata i hrvatskih branitelja. O sustavnom vrijeđanju dostojanstva i inteligencije hrvatskog naroda. O trajnoj amneziji prisutnoj u vladajućim krugovima, o negiranju zbilje, o nezadovoljstvu stvaranjem hrvatske države, o nevjerojatnom i zastrašujućem nedostatku domoljublja. I to su fakti koje bi i slijepac vidio, gluh čuo, a nijem vikao s krovova. To su neupitne činjenice koje tvore smislenu cjelinu koja se godinama ciljano zamagljuje pod nekim pojmom budućnosti, i kozmopolitizma.
Za ovu Vladu, za predsjednika RH, čini mi se ponajviše ljubitelja Documente i Vesne Tešerlić svatko tko pokaže emocije, pa bile one i u kategoriji opravdanih, adekvatnih, tko vodi dijalog s prošlošću, tko se usudi zauzeti stav i izgovoriti ga glasno postaje u najmanju ruku barbar i pogan, ako bi se lažno liberalan, a stvarno regionski kanon držao istinskim pravovjerjem. Svjesno ili ne, zaboravljaju kako bez dijaloga s nekadašnjim vremenom nema ni oslobođenja od njegove težine. Kao što zaboravljaju da možemo biti spremni za kozmopolitizam tek nakon što budemo upisani u jednu i pojedinačnu zemlju i jezik koje će biti naša odskočna daska za susret s drugim i drugačijim.
Međutim, kad netko poput ove vladajuće oligarhije nije niti srcem, niti razumom upisan u zemlju i jezik tada sve postaje u potpunosti deplasirano. Smrt ratne veteranke i samospaljivanje branitelja, koji je viknuo netom prije – Sve za Hrvatsku, držite se, njihovo obezvrjeđivanje i moralno srozavanje svega nije dovoljno ni da svoje stražnjice posjednu za stol i razgovaraju. Njihovi glasnogovornici mediji, ili kako je to rekao Pascal Bruckner – te nove kraljevske dangube koje ni da se zacrvene od onoga što rade, pokušavaju prosvjed protjerat do krajnjih granica, sve dok ne vide da je čovjek umuknuo onako ubijen u pojam. No, unatoč svakodnevnim povicima kako se radi o dirigiranim prosvjedima još uvijek nitko nije odustao i nitko nije ubijen u pojam.
U svemu ovome što se događa nije esencijalno pitanje – Jesu li prosvjedi dirigirani, već je pitanje kako je to rekao moj prijatelj – Može li se dirigirano pretvoriti u spontano? Mogu li, zbog neosjetljivosti ove Vlade isti eskalirati? S jedne strane, imamo politiku koja pokušava pokazati odlučnost, a s druge strane, branitelje koji ne pokazuju intenciju odustajanja. S jedne strane, vođena dosadašnjim iskustvom, politika očekuje debakl prosvjeda, a s druge strane, slušamo izjave kako nema govora o tome.
Branitelji, štoviše 100%-tni invalidi Domovinskog rata, čine ono što jedino znaju i mogu u trenutnoj situaciji. Ako to pomogne kako bi se, kako je na početku spomenutog citata rekao Ante Starčević, „sustav okrenuo na bolje“, onda je svaki njihov potez u smislu poticaja drugih skupina, više nego opravdan, dakako, pod uvjetom da se slažemo kako je sustav u vrlo lošem, ako ne i najgorem mogućem stanju i ako se slažemo da je popravak još uvijek moguć.
Oni su ljudi koji su bili i usprkos svom stanju i dalje su spremni na svaku žrtvu i time su opasni za svaku vlast i za svaki oblik vlasti (zakonodavnu, izvršnu, sudbenu, ekonomsku i medijsku). Posebnu strepnju među političarima trebala bi pobuditi spoznaja kako su ti ljudi spremni i na krajnju žrtvu ne zbog nekih konkretnih zahtjeva, nego samo zato kako bi odaslali poruku, kako bi pobudili svijest i kako bi pokrenuli možda posljednje pametne, dobre, voljne i hrabre snage u Hrvatskoj prije nego što i one izumru. Koja je poruka. Poruku svatko od nas treba izgovoriti sam za sebe samome sebi. Osobno, poruku čitam kao krajnje inventivni slogan koji se kod nas već pojavio, a glasi „STREPITE!“. To je njihova poruka, strepite, ne od nas, ne od njih, nego od samih sebe kad jednom shvatite kako je prekasno, a vi ste poduzeli jedno veliko ništa.
Dražen Prša