Jučer obznanjeno kandidiranje Tomislava Karamarka na izbornim listama HDZ-a moglo se lako predvidjeti, prateći njegove najnovije aktivnosti oko navodne istrage komunističkh zločina. Kažem navodne, jer su realni rezultati te nepostojeće istrage zapravo jednaki nuli, pošto svi dobro poznati bivši agenti UDBE još uvijek nesmetano šetaju hrvatskim ulicama, a neki su i na odgovornim položajima u politici. No, naravno da svako spominjanje lustracije godi uhu desnog biračkog tijela, a to Karamarko i HDZ vrlo dobro znaju, pa istu patetičnu taktiku polarizacije na “desno i lijevo” ponavljaju pri kraju svakog četverogodišnjeg ciklusa.
Dok su kvazidesničarima i kvazidemokršćanima godinama puna usta te imagnarne “lustracije”, ona prava lustracija se događa na suprotnoj „kvazilijevoj strani“, pa je postalo sasvim normalno, pače i “politički korektno” za oslobodilačku akciju “Oluja” upotrijebljavati termin “udruženi zločinački pothvat”. Štoviše, dokumente kojima su zaslužni hrvatski generali besramno izručivani “haaškim lešinarima”, potpisivali su upravo oni koji se ponajviše hvale političkim zaslugama iz domovinskog rata, u kojima ključno mjesto upravo zauzima spomenuta vojno-redarstvena akcija.
No, nažalost je i pisac ovih redova svjestan političke nezrelosti i naivnosti velikog dijela svog naroda, pa me ne bi nimalo začudilo da se Karamarko pretvori u legitimnog naslijednika Andrije Hebranga, u njegovoj nevjerovatno dosljednoj i izbalansiranoj politici “prelijevanja iz šupljeg u prazno”. Ipak, vijest da će se Karamarko natjecati u 11. izbornoj jedinici (Dijaspora/BIH) me je prilično iznenadila, jer iako su to mahom “standardni HDZ-ovi birači”, ipak su to sve više ljudi razočarani dosadašnjim omjerom obećanog i ispunjenog od strane vladajuće stranke, a mnogi od njh se osjećaju i prevareno, izolirano i zaboravljeno od strane spomenute političke opcije. Istovremeno, hrvatsko iseljeništvo je u odnosu na Hrvate u domovini, nadprosječno informirano upravo o tematici komunističkih zločina, trenutačnog stanja njihovog procesuiranja, kao i imena onih koji bi za svoju mračnu prošlost trebali odgovarati pred licem pravde.
Drugim riječima, iseljeništvu više nisu dovoljne riječi i prazna obećanja, pa će, ako želi zadobiti glasove tog dijela biračkog korpusa, Karamarko zaista morati oštrije krenuti u obračun s “Mesić/Perkovićevim klanom”, a to je radi njegovog „sukoba interesa“ realno teško očekivati. Stoga ja osobno, kao čovjek koji već 12 godina živi u iseljeništvu (sve da jesam simpatizer HDZ-a, što nisam), iz moralnih razloga ne bih mogao podržati ove “predizborne spinove ” te glasati za Tomislava Karamarka. Da sad ne spominjem neugodne “sitnice” koje nam govore da je bivši HDZ-ov premijer u zatvoru, a da se država pod vodstvom HDZ- našla pred kolapsom, dovoljan bi mi razlog neglasanja za Karamarka bio taj, što su zastupnici HDZ-a u 11. izbornoj jedinici iznevjerili sve ono što su obećali hrvatskom iseljeništvu u predizbornoj kampanji 2007, a vrhunac bezobrazluka i sramote priredili su kod saborskog izglasavanja po dijasporu diskriminirajućih izmjena u Ustavu, kada su kao zastupnici dijaspore bili suzdržani. Ja ne znam koga su gospoda zastupnici iz HDZ-a u tom trenutku zastupali, ali svoje glasače (među kojima ja hvala Bogu nisam) zasigurno nisu.
Inače, osobno se već dugo godina zalažem za to da hrvatsko iseljeništvo bira svog direktnog predstavnika u Saboru, bez obzira na stranačku pripadnost, a s velikim obzirom na socijalni, intelektualni i moralni kapital dotičnog zastupnika. I inače je apsurdno da preko 2 milijuna hrvatskih iseljenika nema svog zastupnika, već ih zastupaju ljudi koji žive i djeluju na prostoru BIH. Po mišljenju većine meritornih intelektualaca, glasači iz BIH nikako ne bi smjeli glasati na istoj listi kao i glasači iz iseljeništva, jer se u prvom slučaju radi o autohtonom i konstitutivnom narodu u jednoj suverenoj državi, a u drugom slučaju o ljudima na privremenom radu u inozemstvu, koji u državama u kojima žive nemaju pravo glasa. Zalažem se stoga da se 11. izborna jedinica podijeli u dvije zasebne jedinice te da na taj način brojno iseljeničko izborno tijelo napokon dobije zastupnika koji će ih na dostojan i pošten način predstavljati u domovini te pokušati izgraditi sve urušenije mostove između domovinske i iseljene Hrvatske, a što bi radi bezbrojnih komparativnih prednosti te povezanosti trebao biti jedan od ključnih strateških prioriteta buduće hrvatske vlade.
Romano Sole
