GOSPIĆ – Tijekom svekolike torture Hrvatske i Hrvata za vrijeme režima kralja Aleksandra i Kraljevine SHS prvi oružani otpor toga vremena dogodio se u Brušanima 7. rujna 1932. godine kada je skupina pravaški orijentiranih hrvatskih nacionalista napala žandarmerijsku postaju. Događaj je po opsegu bio tek simboličan, ali je imao snažan odjek u političkom smislu i u buđenju hrvatske svijesti. Našao se među događajima iz hrvatske povijesti o kojima nije uputno govoriti ili pisati. Vjerojatno i zato što ga je osmislio i vodio gospićki odvjetnik, kasnije osuđeni ratni zločinac Andrija Artuković. Zbog ustaške ideologije i događaja u II. svjetskom ratu Velebitski ustanak je pao u zaborav i desetljećima je bio zabranjen svaki spomen na ovaj događaj. Zanimljivo je da je veliki komunistički intelektualac, kasnije disident, Milovan Đilas u svojim memoarima piše o ličkim seljacima koje je upoznao na robiji u Lepoglavi: »Ova grupa bila je sastavljena uglavnom od seljaka iz Like, koji su bili bistri i primitivni, pošteni i, iznad svega, siromašni. Njihov razlog za sukobljavanje sa beogradskim režimom bio je drugačiji od onog kojeg su imali intelektualci u ustaškom pokretu. Oni su tražili posao i bolju perspektivu života, što im “srpska vlada” i “srpski žandari” nisu htjeli dati. Fašistička ideologija ustaša tada još nije bila u potpunosti razvijena, ističe Đilas.
Zanimljivo je da akciju u ono vrijeme hvali i list «Proleter», organ CK KPJ, koji u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija »pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu«! Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin “ustaški” upotrijebljen u općem smislu kao ustanik ili se radi o eksplicitnoj podršci Pavelićevoj organizaciji. Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv “ustaše”, nego su se češće nazivali “frankovci”, “hrvatski nacionalisti”, “hrvatski nacionalni borci”, “hrvatski nacionalni revolucionari”…
Bez obzira na boju ideologije povijesna je istina da su žandari danima nakon toga napada obilazili lička sela, odvodili, mučili i premlaćivali seljake od kojih većina nije imala nikakve veze s događajima iz Brušana. Tako je Velebitski ustanak diktaturi Beograda postao još jedna izlika za svirepe torture nad sirotinjom. Prilikom upada u selo Jadovno 13. rujna 1932. žandari su kod jedne kuće ugledali trojicu ustanika koji su se umivali. Zapucali su i ranili Stipana Devčića iz Lukova Šugarja. Vidjevši da mu nema spasa Devčić se raznio bombom. Mjesto događaja opisao nam je posljednji stanovnik toga sela Antona Novačić( 87). Udruga dragovoljaca Bilaja i Rijeke ima nakanu na 80. obljetnicu tog događaja na mjestu Devčićeve pogibije podići spomen obilježje. Organizacijske pripreme već su poodmakle i spomenik bi se trebao uskoro otkriti. Osim dragovoljaca u organizaciji ovog događaja sudjeluje i nekolicina uglednih intelektualca koji se bave poviješću. U kakvom će se medijskom i političkom ozračju odvijati obilježavanje ove obljetnice samo se može nagađati.

M. S.