Kovač Jure Milković (65) iz Smiljana potkovao je na tisuće konja. Od kada je u mirovini potkove konjima stavlja tek iz nostalgije, potkivajući konje svojih prijatelja. Vedar je i uvijek spreman za razgovor.
-Ne rači mi se više, križa me bole. Sada je manje konja i manje ljudi koji ih drže. Sve se radi s traktorima. Jedino se trupci iz šume ne mogu vuć’ bez konja. Nekada je svaki zaseok imao potkivača konja. U cijeloj je Lici ostalo svega nekol’ko, uglavnom starijih ljudi, a i to malo ljudi nemaju previše posla. U Letincu kod Brinja ima jedan dobar kovač. Moj imenjak i vršnjak. A sve je počeo zbog škole. Konje potkivam od 1968. godine. Dobro pamtim tu godinu jer sam tada pao u 7. razredu pa me ćaća natirao da skidam stare potkove s konja. On je bio poznati kovač, pa sam mu ja za kaznu zbog lošeg učenja posta’ šegrt. Kad sam vidio koliko je to težak kruv, nastavio sam školovanje pa sam osnovnu i srednju školu završio bez problema. Ipak me ljubav prema konjima uvik vukla prema potkivanju pa sam cili život, uz svoje redovne poslove, potkiva konje i volio taj posa’, naglašava nam Jure.
Nakon potkivanja konja Jure se laća brusilice. Da bi „trenšajba“ poravnala čavle. Nekada je za to služila turpija. Konji su za vrijeme potkivanja često znali udariti potkivača, bilo je i lomova ruku. Danas se konj smjesti u ram, u tzv. stajnicu, pričvrsti mu se noga koju potkivaju pa su i nezgode postale rjeđe. Ritanje konja je postala rijetkost, baš kao i zanat kovača.
L.O.
