Pred vratima nam je Božić, blagdan svjetla, ljubavi, obitelji… Željeli mi to priznati ili ne, Božić se u potrošačko-hedonističkoj groznici postupno premetnuo u nešto što s njegovim izvornim značenjem i tradicijom nema previše veze. U razgovoru s jednim petogodišnjim klincem doznao sam njegovu definiciju Božića koja je pod zajednički nazivnik stavila sve ono što nam se koncem godine događa.

– Božić je onda kada se pod jelkom nađe mobitel. A mobitel ti može donijeti djed Božićnjak, može i Sveti Nikola. Ako oni ne mogu, onda ti Božić i mobitel donesu mama i tata!

Iskrenu i sve videću djeca ne možeš lagati. Ono čime ih se danomice kontaminira s malih ekrana ili čuju od starijih, djeca upijaju i stvaraju sličice svojega, nekog novog svijeta. Milijuni kuna utrošenih u skupe TV-reklame dominiraju medijskim prostorom pa nam se nehotice čini da u ovo vrijeme recesije posao ide dobro isključivo mobilnim mrežama. I ponekoj banci, dakako. Božić na kakav smo navikli sasvim je nestao. A ne tako davno Božić je bio drukčiji.

Ono što me uvijek povezivalo s ovim lijepim blagdanom bila je obitelj. Majka se danima trudila i pripremala kolače. Prije Badnjaka močila je bakalar čiji miris nisam previše volio, ali su nosnice kazivale da se događa nešto posebno. Otac bi na Badnjak u stan unio božićnu jelu. Ne onu plastičnu, već pravu. Miris iglica i smole, slama podno jele i šarene kuglice bile su djeci posebnost kakvoj nema ravne. Jelka se kitila na Badnjak, a nikako mjesec dana ranije kao danas. Osim Svetog Nikole što nam je cipele punio čokoladom, orasima i lješnjacima, na božićno jutro pod jelom smo nalazili bilježnice, poneku igračku, naranče, rogače, suhe smokve i bombone u rinfuzi. Mobitela, I-podova, laptopa i sličnih uređaja tada nije bilo. Na tada jedinom tv-programu u ono vrijeme Božić se nije spominjao.

Roditelji su me uvijek upozoravali da nije pametno čestitati Božić svakome, jer ima ljudi koji to ne vole. To tada nisam razumio. Nisam razumio zašto Djed Mraz-sindikalac darove dijeli isključivo nakon Božića. Polnoćka u Perušiću kod crkve Svetog križa bila je tada središnji događaj na koji su hrlili čak i oni što s Bogom nisu bili na »ti«. Polnoćke sam dobro zapamtio, jer je nakon one iz ’70. otac kao nastavnik u srednjoj školi dobio partijski ukor i otkaz na poslu. Novi posao našao je u Njemačkoj.

   Od onda se puno toga promijenilo i Božić slavimo javno. Osim pravih, iskrenih vjernika, na polnoćki često susrećem ljude koji su prije 40 godina revno pazili tko ulazi u crkvu. Danas nisu na zadatku, ali vole znati tko u crkvu ne ulazi. Tako se, osim mobitela iz riječi mojeg malog sugovornika s početka priče, Božić u očima nekih starijih likova danas prometnuo u »nužno zlo«. Valjda i zato što se oteo njihovoj kontroli, odnosno »skrenuo je s partijske linije«. Takvima je Božić stresan, trgovcima je spretan, a najbolje je neka bude blagoslovljen i– sretan!!!

                                                                                           S. KRIEGER