Selo Čanak ne predaje se olako sudbini koja mu svih ovih stoljeća svakako nije bila sklona. Palili su ga i pljačkali mnogi, danak su uzimale bolesti i ratovi, ali su se Čančani uvijek znali osoviti na noge i krenuti naprijed. Živa legenda ove vječite borbe svakako je baka Luja Furlan. Bistra, razgovorljiva, bez „dlake na jeziku“ Luja pripovjeda o svojem životu. U zadnjem ratu dva starija sina su bili hrvatski branitelji. Ona je ostala u Čanku „da sačuva ovo malo sirotinje“ i spasila se čudom, iako su četnici uhićene žene i hrvatske vojnike iz Čanka već bili odlučili likvidirati nakon mučenja u Korenici.
-Skoro tri miseca su tukli selo svim i svačim. Branila nas naša vojska, ali ih je bilo malo. A onda su 10. prosinca upali u selo četnici i JNA. Tri su dana haračili selom, sve su opljačkali, sve zapalili, srušili nam crkvu… Ubili su osmero ljudi i žena iz našeg mista. Sve su to bili stariji ljudi. Nas pet žena poveli su u zatvor u Korenicu. Odveli su i pet naših vojnika iz Rijeke. Bilo je strašno, ne ponovilo se.
-Zašto su vas toliko mrzili?
-A zašto? Smetali smo im jer smo Hrvati. Ni hrvatska mačka nije smila ostat’ živa u Čanku, govorili su. U Korenici uvrede, batine, glad… Dovodili su svoju dicu iz škole da pljuju i pišaju po našim vojnicima. Eto kol’ko su nas mrzili. Nakon sedam dana ‘ko sedam dugih godina razminili su nas.
Baka Luja nikoga ne mrzi. Više žali sulude ubojice i pljačkaše. Žali i što Čanak danas ima tako malo ljudi.
-Nas je sada u selu 38 duša, od 65 do 95 godina. A znalo nas je bit’ i preko tisuću. Osta’ selo pusto. Što moreš?!?
Tijekom zadnje komemoracije održane u Čanku nekim je starijim ljudima pozlilo. Godine, narušeno zdravlje i gubitak najmilijih pretežak su teret za preživjele. Oznake upozorenja „Opasnost-Mine!!!“ i danas čine krajobraz Čanka. To su dojučerašnji susjedi ostavili iz sebe kada iz Čanka više nisu imali što za ukrasti, srušiti ili zapaliti.
M. S.
