Mi kao Hrvati imamo pravo slaviti ovaj dan jer smo nakon mnogo stoljeća dobili svoju samostalnu državu Hrvatsku.
- Ona je mogla biti uspostavljena jer smo pobijedili onoga koji ju je ugrožavao.
Mi izražavamo zahvalnost svima koji su zaslužni za uspostavu naše države. Mnogi su kojima to izražavamo: u prvom redu to je ondašnje političko vodstvo i branitelji,
Branitelje posebno spominjemo u naslovu Dana jer smo imali dosta onih koji nam nisu željeli dobro, koji su nas napadali, ali imali smo dosta u svojim redovima onih koji su nas branili i obranili.
Vjernička proslava
Treba li se razlikovati politički govor od vjerničkoga? Ovdje sve to trebamo prosuđivati i kao vjernici. Treba se razlikovati ovaj moj govor od raznih političkih govora koji će se danas izreći ili koji su se izrekli o pobjedama, o zahvalnosti i o braniteljima. Kardinal Kuharić je rekao da je Božje čudo da su Hrvati ostvarili svoje političke ciljeve. Koji tako gledaju, danas dolaze u crkvu da se Bogu zahvale. Drugi gledaju na to kao rezultat ljudskih snaga na ovim prostorima i ne vide tu mjesta Bogu. Mi pripadamo onima koji osjećaju Boga i u sebi i u svijetu. Zato mu i danas zahvaljujemo. Mislim na one koji danas nisu prisutni samo zbog protokola, nego prvenstveno zato jer su vjernici.
Sada nešto o pobjedi, zahvalnosti i braniteljima
a) Prava pobjeda je pobjeda dobrote i ljubavi. Može li se uopće govoriti o pobjedi ondje gdje su pobijedili zlo i mržnja? Samostalnu domovinu željeli smo zato jer smo smatrali da će onda svakome čovjeku biti osiguranja njegova prava i ljudsko dostojanstvo, da će se društvo razvijati u smjeru osjetljivosti za potrebne, a ne u bahatost moćnih. Prošle nedjelje vidjeli smo u čemu je čudesna veličina: dijeliti s drugim ono što imaš – to je čudesno rješenje gospodarske krize, uvjet života. Ima hrane dovoljno na zemlji, ali neki će je radije baciti u more ili spaliti nego dati drugome. Ono što ima, to je samo njegovo. Ne zna dijeliti s onim koji nema a potrebno mu je. Najveći si pobjednik onda kada ne dijeliti samo ono što imaš, nego dijeliti i samoga sebe s drugima.
Ja sam kruh – to je najjača pobjednička formula za pojedinca i društvo.
Nije uzeo za simbol davanja sebe nešto što je već gotovo u prirodi: voće i vodu, nego ono u što čovjek treba uložiti svoj trud i znanje: kruh i vino. To ne raste niti izvire. Za to se treba truditi. Ono za što treba raditi, dijeli s drugima, dijeli sama sebe. Ne
ono što si našao gotovo.
U tom duhu kršćanin prosuđuje svaku pobjedu.
Kada bismo se borili zato da nakon pobjede tlačimo one koji su do tada nas tlačili, da tada mi nametnemo silu onima koji su nad nama vršili nasilje, onda to ne bi bila pobjeda ljudskosti, nego daljnje ponižavanje čovjeka i društva. Znademo kako su neki opravdavali povlastice jednih i ponižavanje drugih. Tko je pobijedio! Nadjačala je bila sila, a ne pravda i poštenje. I danas neki misle da jer su pobijedili na izborima nisu dužni paziti što je u skladu s pravdom i ljudskim dostojanstvom. Mjerilo im je moć. Tada uvijek dolazi do ponižavanja drugih. „Komu zakon u topuzu leži, tragovi mu srde nečovještvom!” (Njegoš)
Nije li bila nakon drugog svjetskog rata na našim prostorima u mnogočemu poražena ljudskost? Poražena je i ponižena bila od onih koji su se smatrali pobjednicima. Kakva je to pobjeda ako smatraš da si dobio pravo druge ponižavati i mučiti. Pravi pobjednici bili su oni koji su pretrpjeli njihovu nečovječnost, koji su poginuli za istinu i pravdu.
Teško nam je danas uvjerljivo govoriti o njima kao pobjednicima. Zapravo, nemoguće ako ne pogledamo Isusov križ, koji je uvijek pred nama. Zar nije Kristova pobjeda izvojevana upravo tako da je poraz u očima svijeta pretvoren u najveću pobjedu za
čovjeka. Danas sa svetim Pavlom ispovijedamo da nema nekog drugog imena u kojemu bi nam bilo dano spasenje Nama, dakle, veće pobjede za čovjeka od toga Isusova „poraza”.
b) Gubitak zahvalnosti je pad u ljudskosti i vjer(nost)i. Stalna je napast da s onim što si primio da se vladaš kao da imaš pravo s time raditi kao da nisi primio. Ta napast javlja se na početku čovječanstva. Napasnik nagovara čovjeka da ne vodi brigu o tome što je sve primio od Boga. To neka ne zaboravi i gleda samo na sebe. Bez Boga (onih koji su te obdarili) možeš biti velik). Bio je to pad. Bila je to nijekanje temelja na kojima je čovjekpostavljen. Adam je izabrao gubitničku stranu. Zar ne vidimo da se slično događa i sa zahvalnošću u našim hrvatskim redovima. Mi ćemo se osloniti – kažu danas mnogi – na nekoga drugoga i na sebe, a ne na ono što je bilo u prošlosti. Misle da to imaju pravo zaboraviti, kao i prvi čovjek pred Napasnikom.
c) Branitelj treba biti trajno stanje, u sebi gajiti t vrlinu da braniš uvijek pravdu u društvu, da zaštićuješ ugroženoga, da si spreman založiti svoje snage i znanje za drugoga, zaštititi ga od svakog napadača. To je tako uzvišeni pojam da je Isus djelovanje Božjega Duha u svijetu nazvao braniteljskim. „Poslat ću vam Branitelja!” U srednjem vijeku su tu ulogu imali vitezovi. Zato su i spomenute vrline nazivane: viteške kreposti. Bizantski car u 10. stoljeću zapisao je predaju da su Hrvati sklopili savez sa svetim Petrom da neće ići u tuđe zemlje napadtai druge, a ako njih netko napadne da će ih braniti Bog i Sv. Petar. Branitelj kad se pretvori u branitelja svojih prava gubi viteške kreposti i osjećaj za ugroženo dobro u društvu. On treba biti kruh svojoj sredini, kako smo u evanđelju čuli da Isus reče za sebe! Branitelj ne smije nikada biti mučitelj i mrzitelj.
Kršćanska vizija pobjede.
Bog je stvorio svijet iz ljubavi. U temelju svijeta i čovjeka je, dakle, Božja ljubav. Gdje je ona jača ondje smo bliže pobjedi, pa makar svjetovnim mjerilima izgleda drukčije.
Biti na Božjoj strani, uvijek je biti na strani konačnog pobjednika.
Mi smo se opredijelili za pobjedu Isusa Krista koji je logikom svijeta bio gubitnik. U njemu je ljubav prema čovjeku bila uvijek jača od svake ljudske mržnje. U mišljenju svijeta Herod, Pilat i farizeji su imali pravo jer su bili pobjednici. Pravi pobjednik, međutim, bio je Isus i u tu njegovu pobjedu i mi se želimo ugraditi.
Mnogi danas kažu da su Hrvati u 2. svjetskom ratu bili gubitnici. Oni dakako misle u ratničkom smislu. Ali zar je to jedini način da se gleda na poraz i pobjedu? Zar su gubitnici i oni koji su opraštali neprijateljima, molili umirući u nekoj „hudoj” jami? Moglo bi se napisati knjigu o tome kako je u ratnim pobjednicima bilo poraženo ljudsko dostojanstvo i čovjek općenito, a kako su mnoge pobjede za čovjeka odnijeli oni koji su svoj križ donijeli do svoje kalvarije i predali se u Božje ruke.
Mi smo u Oluji bili ratni pobjednici. I kod tih naših ratnih pobjednika stvarno je poražen svaki koji je mržnjom i osvetom bio gonjen. U duhu vjere koju i ovdje zajedno ispovijedamo držimo da je pravi pobjednik onaj koji je branio nezaštićene, koji je krenuo iz ljubavi prema drugome, a ne iz mržnje prema drugome. I koji je na tim pozicijama ostao, i dalje tako radi u drugim okolnostima.
Takvih je bilo mnogo, takvi i danas žive među nama. Hvala im! A dobri Bog neka u svima nama učvrsti pravi pobjednički duh, osjećaj zahvalnosti prema svima koji su nas zadužili svojim životima; neka nam udijeli pravi braniteljski osjećaj prema svakome i prema svojoj domovini Hrvatskoj. Amen.
mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup
