Biskup gospićko-senjski mons. dr. Mile Bogović jedan je od najpoznatijih istraživača hrvatske crkvene i kulturno-političke povijesti među katoličkim klerom. U njegovim pisanima djelima, ali i u javnim nastupima, vidljivo je uvjerenje nužnosti povezivanja napretka hrvatskog naroda s hrvatskom prošlošću i sjećanjima. S biskupom Bogovićem kolege iz Vijenca razgovarale su uoči blagdana Svih svetih, kad se tradicionalno komemoriraju ne samo pokojnici nego svi koji su obilježili prošlost.

Sjećanja na Krbavsku bitku, Gvozdansko i patnje pod komunističkom vlašću dovele su biskupa Bogovića do plodonosnih akcija obilježavanja povijesno važnih bitaka na hrvatskom tlu, do izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, te do osnivanja Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Biskup je ovom prigodom govorio i o izjavi Komisije Iustitia et Pax HBK O dobru mira – plodu pravde i istine koju je supotpisala i Matica hrvatska.

U Hrvatskoj je tradiciji blagdan Svih svetih te Dušni dan iznimno važan. Obilježava li se on dostojno s obzirom i na hrvatske mučenike?

Mislim da je blagdan Sviju svetih, zajedno s Dušnim danom, toliko vezan uz sjećanje na pokojnike iz obitelji da ljudi ne bi ni željeli da se tada pokreću neki nacionalni projekti. Sjećam se da je tih dana u našim obiteljima bila naročita žalost za onima koji su „nestali“ u Drugom svjetskom ratu, kojima se nije znalo za grob. Znam ljude koji su jedne godine za Sve svete išli zapaliti svijeću na jednom mjestu, a druge na drugom, jer su dolazile različite vijesti o mjestu pogibije njihovih članova. I sam sam bio među takvima. Bilo bi dobro kada bi se unosila jasna razlika između blagdana Sviju svetih i Dušnog dana. Na prvi blagdan slavimo brojne neproglašene svece opće Crkve, a na Dušni dan sve one koji su sačuvali vjeru u spasenje po Isusu Kristu sve do kraja, prvenstveno one iz naših obitelji. U narodu je prevladalo u oba dana sjećanje na pokojne iz obitelji. Drukčije tendencije teško se prihvaćaju jer je razmišljanje o vlastitim pokojnicima prejako da bi dopustilo razvijanje tih nijansi

Matica hrvatska nedavno je supotpisala izjavu Komisije Iustitia et Pax HBK O dobru mira – plodu pravde i istine. Koji je poriv HBK za ovom izjavom te kakav se odgovor očekuje u društvu i političkoj javnosti? 

Hrvatska država je još relativno mlada pa nemamo dovoljno osposobljene kadrove koji bi je znali „držati“. Osim toga neki još i danas misle u jugoslavenskim okvirima pa ne uočavaju važnost granice između bivših jugoslavenskih republika. Pogotovo to vrijedi za one koji nisu bili oduševljeni stvaranjem samostalne Hrvatske, a u međuvremenu su urođenim osjećajem za vlast došli do visokih položaja. Uz to vraćaju nam se vremena kada je partijska knjižica vrednija od svake stručne diplome. Zato je nužno da naše istaknute institucije bdiju nad pravnim sustavom države. Crkva je uvijek imala osjećaj za zaštitu narodnih prava. Matica i HAZU po svojoj naravi danas bi u tome trebale prednjačiti. Za pozdraviti je da su se jedna crkvena ustanova (Justitia et Pax) i Matica hrvatska našle zajedno kada je riječ o obrani nacionalnih interesa i hrvatskih granica.

Početkom rujna obilježena je 519. obljetnica Krbavske bitke, kad je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio vojsku hrvatskih plemića, ali i prva obljetnica posvećenja Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Kad ste krenuli s tom idejom izgradnje crkve, je li vam bilo važnije da simbolički povežete stradanja na Krbavskom polju u srednjem vijeku i u novije doba, ili je crkva građena s dubljom vizijom budućnosti?

Svemu što čovjek radi cilj je omogućiti hod prema naprijed. No taj iskorak nije početak svijeta. On se oslanja na onaj prije njega. Svako stablo raste iz korijena. Slično i svaki čovjek i svako društvo ima korijenje, našu prošlost, o kojem ovisi kakvo će biti cvjetanje i kakav će biti plod. Zato je smiješno govoriti da se trebamo okrenuti budućnosti, a ne prošlosti. Što sam ja danas ako mi oduzmu moje jučer?!
Mnogi su tražili kako na vidljiv način izraziti zahvalnost onima koji su se u prošlosti žrtvovali i stradavali za dobro našega naroda. Simbol toga stradanja bila je Krbavska bitka (tragedija) od 9. rujna 1493, u kojoj je u samo nekoliko sati poginulo gotovo deset tisuća branitelja.
Dobar povod da se nešto učini bila je 500. obljetnica te bitke (1493–1993). Nažalost, upravo toga dana, 9. rujna 1993, s udbinske zračne luke mogli su se dizati zrakoplovi s razornim teretom okupatora za područja pod vlašću hrvatske države.
Bolje prilike bile su 9. rujna 2003, kada se navršilo 510 godina od Krbavske tragedije. Toga dana donijesmo na Krbavsko polje temeljni kamen koji je za Crkvu hrvatskih mučenika blagoslovio u Rijeci Ivan Pavao II. On je pozvao sve narode da popišu one koji su pretrpjeli mučeništvo prikazujući svoje živote za život svoje braće. Oni su blago naše prošlosti i naši uzori u sadašnjosti.
Tako smo došli na ideju da se upravo na Krbavi (Udbini) podigne memorijalni centar u kojemu bi se častili svi oni poznati i nepoznati velikani koji su na cijelom hrvatskom prostoru odlučno i dosljedno svjedočili do kraja svoju ljubav prema Bogu i čovjeku.
Želja mi je da se na Krbavskom polju napravi „svehrvatski grob“ gdje će ljudi moći zapaliti svijeću i za one čije se ime zagubilo negdje u jamama, jarugama, grmečcima i kukuruzištima. U taj grob pohranili bismo kosti neidentificiranih stradalnika iz pojedinačnih i manjih grobišta. Za veća treba obilježje na mjestu stradanja (grobištu, jami). Na to mjesto ne bi se dolazilo za ujedanjeneprijatelja, nego na molitvu i izražavanje poštovanja prema žrtvama. Poput Marije Magdalene koja je išla na grob Isusov da mu izrazi ljubav i poštovanje, a ne da viče na tužitelje i mučitelje Isusove. I mene su zvali da dođem do jedne jame u koju su govornici smještali više desetaka tisuća žrtava, a ona je bila prazna. Istina, bilo je u okolnim jamama dosta žrtava (ni približno brojevima koji su u ustima govornika, ali ipak ima razloga onamo doći!), ali Milorad hoće da sepuca s mjesta koje je on obilježio i da se prihvati broj koji je on odredio. Takvih priredbi komunisti su imali jako mnogo, ali nisu dopuštali da se išta rekne o onima koji su bačeni u više od šesto dosad otkrivenih jama u koje su bačeni ljudi kao da su štetni otpad. Svehrvatski grob mjesto je gdje se moli i odaje poštovanje žrtvama. A povjesničarima treba prepustiti, omogućiti i pomoći da otkriju punu istinu o stradanjima.

Koliko su Hrvati svjesni značenja crkve na Udbini i mislite li da je taj projekt ostao nekako u medijskom mraku? 

Ne bih rekao da je ostao u medijskom mraku. Ipak, ideji Crkve hrvatskih mučenika trebalo bi u našim medijima, zbog njezina značenja, posvetiti više pozornosti. Teško je očekivati da će ovako bogata poruka biti shvaćena u cijelosti odmah i da će je shvatiti svi. Pogotovo kada znamo da se takve stvari kod nas u medijima prešućuju, napadaju i izruguju. No u dnevnim listovima je bilo dosta korektnih napisa. Projekt je osmišljen da bude prihvatljiv na prvi pogled, ali te postupno uvodi u sve bogatstvo svojih sadržaja i poruka. Izražava ga krstionica kneza Višeslava, hrvatsko nacionalno pismo glagoljica (na preslici sa zvonima, zapis popa Martinca, kristogram iz kojega su izvedena sva slova); kao simbol trpljenja u mnogo varijanti pojavljuje se križ (crkva sv. Križa u Ninu kao nadahnuće, križni put od mjesta stradanja do mjesta nadanja, knjižnica, muzej, krbavski križ, kao simbol iseljene Hrvatske). Nijedna crkva nije građena tako smišljeno. Uz to su sačuvane sve osobine crkvene arhitekture i svi zahtjevi liturgije. Građevina izvanredno govorihrvatski i kršćanski. Ne čudi da su se teško uklapali razni umjetnici i arhitekti.
Istina, mnogo sam teškoća imao projektom crkve na Udbini, ali kada sam vidio ozarena lica na blagoslovu (2011) i posveti (2012) Crkve, rekao sam sâm sebi da toliku radost nisam zaslužio. Projekt je uspio i bolje nego što sam se nadao. On je tako širok da u nj mogu stati i u njemu rasti mnogi drugi projekti i programi.

Predsjednik ste Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Što nam možete reći o radu te komisije, posebice o postulaturama među kojima je medijski eksponirana samo ona bl. Alojzija Stepinca. 

Na jesenskom redovnom zasjedanju HBK, održanu u Lovranu 2010, zaključeno je da se osnuje Komisija za hrvatski martirologij HBK. Glavni su njezini zadaci: 1. odazvati se pozivu Ivana Pavla II. da svaki narod popiše svoje mučenike; 2. objediniti pojedinačna istraživanja (rad postulatura); 3. surađivati sa sličnim ustanovama na civilnom području.
Većina vice/postulatora u članstvu je Komisije, zajedno s vrsnim poznavateljima povijesti Drugoga svjetskog rata i poraća, jer je u to vrijeme bilo najviše nevino stradalih, mnogi od njih zbog svoje vjere.
Komisija će se u radu koristiti radovima naših znanstvenika, a i sama će promicati znanstvena istraživanja u području svojih zadaća. Jedan je od većih rezultata znanstveni skup o komunističkim zločinima održan u Zagrebu 25. i 26. travnja ove godine. Sažeci radova sa skupa objavljeni su u časopisu za hrvatski martirologij Hrvatska vjernost, a cjelovita izlaganja bit će do kraja građanske godine, nadamo se, objavljena u zborniku.

Vrlo ste aktivni u znanstvenom radu na otkrivanju zločina komunizma. Parlamentarna skupština Vijeća Europe jasno je dala do znanja da su komunistički poreci u Europi bili zločinački, a i Europska Unija smatra da se grijesi prošlosti moraju evidentirati i s njima se primjereno suočiti. Totalitarne komunističke režime koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bez iznimke, označile su europske institucije kao masovne povrede ljudskih prava. Zašto se onda u Hrvatskoj jasno iz državnih institucija ne osudi komunistički režim?

Pobjednici iz 1945., među kojima su komunisti, ne žele postaviti u pitanje poredak koji su nametnuli. Očito je da je Veliki brat sebi uzeo pravo da sam odredi što je pravo, a što nije. Imamo žalostan primjer, sudište u Haagu. Oni koji su 1945. uspostavljali novi svjetski poredak nisu gledali samo da se zadovolji pravda nego također da se osvete i da se zadovolje njihovi interesi.
Zašto se u nas ne radi ni ono što EU preporučuje? Većina današnjih visokopozicioniranih nositelja vlasti izišla je ispod komunističke kabanice. A i mnogi od onih koji su bili prije njih imaju isto podrijetlo.
Zločine komunizma počelo se sustavno istraživati tek nakon što je u većini komunističkih zemalja pobijedila demokracija. Jedan je od rezultata tih istraživanja Crna knjiga komunizmakoja, među ostalim, donosi da su komunistički režimi u zemljama gdje su bili na vlasti ubili oko 100 milijuna ljudi. Svijet se zgrozio nad tim, a onda su krenuli prijedlozi s mnogih razina da se komunizam osudi i da se krivce kazni za zlodjela. Objavljeno je više odluka raznih tijela, a među njima spomenimo odluku Europske parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. (Rezolucija 1481) kojom se osuđuju komunistički zločini, ali nisu prihvaćene preporuke kako bi se to u praksi ostvarilo. Neki komunizam smatraju zločinačkom ideologijom, ali takvu kvalifikaciju nije službeno prihvatila neka veća, odnosno moćna svjetska institucija. Hrvatski je sabor prošle godine donio odluku da se 23. kolovoza obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Iako spomenutom rezolucijom nije osuđena ideologija komunizma, niti je rečeno da oni koji su je provodili trebaju biti za to kažnjeni, Crkva nije nezadovoljna tom odlukom jer ona ne ide za tim da se svi krivci kazne, nego za tim da se svim žrtvama oda poštovanje, da se pobijenima javno priznaje ljudsko dostojanstvo i sve što je s time povezano. Bojim se da današnja vlada i od toga odustaje. Upućen je u Sabor prijedlog zakona kojim se praktički ukida Ured za istraživanje komunističkih zločina. Mislim da bi naše ustanove i pojedinci trebali učiniti sve da se uklone ti otpori istini koji se ugrađuju u državni sustav u odnosu na komunističke zločine. Vlada nije pokazala nikakvu volju da se uspostavi dijalog. U Upravnom vijeću ureda su predstavnici Crkve, HAZU, Hrvatskog instituta za povijest i drugdje rekao sam vršitelju dužnosti predsjednika Sabora da nas se sasluša, čuje naše argumente. Surdo fabulam narras! Gluhomu pričaš priču. Ne traži se usklađivanje s činjenicama. Pače: ako su činjenice protiv, to gore po njih. Možda ipak dođe vrijeme kada im neće biti dovoljan povjesničar tipa Danijela Ivina i njemu sličnih.

U zemlji gdje se ponegdje može vidjeti slika Josipa Broza Tita uz Djevicu Mariju, i gdje je to sasvim neprijeporno, očigledno se komunizam smatra „ipak koliko-toliko dobrim vremenom“. Kako onda senzibilizirati javnost i kako postaviti tu temu dugoročno, bez ponekad zlobna ismijavanja sa strane (govorim o iskustvu Matice hrvatske)?

Ne treba očekivati nagle obrate! Mislim da je za nas važno relativizirati pojam pobjede i osloboditi se stereotipa o partizanima i ustašama.
Što li je sve režim nakon 1945. opravdavao svojim pobjedama!? Trebamo shvatiti da je pobjeda relativan pojam i da često pobijedi sila i nepravda. Takvih se pobjeda svi i uvijek trebamo bojati. Često je časnije stajati među poraženima nego među pobjednicima. Možda ću i ja biti gubitnik u svojoj branši jer sam o jednom slučaju dao drukčije mišljenje od onoga što su očekivale službene institucije. Rado ću se i tu priključiti poraženima od financijske logike ovoga svijeta, koja katkada nije strana ni crkvenim financijašima. Kada bismo se borili zato da nakon pobjede tlačimo one koji su dotad nas tlačili, da tada mi nametnemo silu onima koji su nad nama činili nasilje, onda to ne bi bila pobjeda ljudskosti, nego nastavak ponižavanja čovjeka i društva. Znademo kako su neki opravdavali povlastice jednih i ponižavanje drugih. Tko je pobijedio!? Nadjačala je bila sila, a ne pravda i poštenje. I danas neki misle, budući da su pobijedili na izborima, da nisu dužni paziti što je u skladu s pravdom i ljudskim dostojanstvom. Mjerilo im je moć. Tada uvijek dolazi do ponižavanja drugih. „Komu zakon u topuzu leži, tragovi mu smrde nečovještvom!“, kako je pisao Njegoš.
Nije li nakon Drugoga svjetskog rata na našim prostorima u mnogočemu bila poražena ljudskost od onih koji su se smatrali pobjednicima? Kakva je to pobjeda ako smatraš da si dobio pravo druge ponižavati i mučiti? Pravi pobjednici bili su oni koji su pretrpjeli njihovu nečovječnost, koji su poginuli za istinu i pravdu. Od divljih pobjednika narod su spasili oni koji su poput moje majke učili djecu raditi na svojoj njivi i u svojoj kući i čuvali ih da što manje znaju o pobjednicima.
O ustaškim žrtvama napisane su debele knjige. O njima se moglo pisati uvijek samo dobro. O žrtvama koje su pale od partizanske ruke nije se smjelo pola stoljeća ni pisati ni govoriti. I danas se osjeća snažan otpor istini o njihovu stradanju. Kada Stjepan Razum, vrsni znalac arhivske građe za Drugi svjetski rat na našim prostorima, napiše da bi trebalo ispitati što je istina o Jasenovcu, odmah mu počnu čitati iz tih debelih knjiga, iako i sami znaju kada, kako i zašto su one pisane.

Kako se osloboditi stereotipa o partizanima i ustašama?

To je naš drugi problem. Za jedne su prvi utjelovljeno zlo, a drugi utjelovljeno dobro. Jedno i drugo utjelovljena je laž. Normalno bi bilo da se i ustaše i partizane gleda kao ljude koji su bili i dobri i zli; a najčešće su bili jedno i drugo: nekada dobri, a nekada loši. I zločinac je mogao mnogo dobra učiniti. Treba imati razumijevanja za ljude. No ne trebamo zato poštedjeti i ustaški (fašistički) i partizanski (komunistički) režim gdje god su u teoriji i praksi gazili ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Nije pametno kada naš predsjednik govori da je titovku na glavi lijepo vidjeti, a istodobno je svaki – i neželjeni – ustaški znak na skupu dovoljan da se svi sudionici proglase narodnim neprijateljima. Neke kape uvijek lijepo stoje, a neke su uvijek ružne, pa i onda kada su na glavi djece kojima je to obično pokrivalo. Uvjeren sam da do zadovoljavajućih rezultata nećemo doći ako se bude prosuđivalo po tome tko je pobijedio, a tko je bio poražen, nego ako se krene od žrtava i pobjednika i poraženih i da se njima izrazi ljudsko poštovanje bez obzira od čije su ruke pale.

Početkom ove godine sudjelovali ste na komemoraciji žrtava Gvozdanskog, herojskih branitelja koji su 1578. izginuli braneći svoj grad, domovinu i vjeru od Turaka. Zašto je važno obilježavati stratišta iz davne prošlosti?

Znam da je dobru dijelu čitatelja poznat događaj od 13. siječnja 1578. Važne stvari treba češće ponavljati, tako i taj događaj, jer je on po čistoći žrtve i ljubavi bez premca, ne samo u našoj povijesti.
Šačica branitelja tri je mjeseca odolijevala velikoj turskoj sili braneći opkoljeno Gvozdansko. Nisu prihvatili tri ponude za predaju. Mogli su time spasiti živote, a da im nitko ozbiljan ne bi smio prigovoriti. Ponestalo im je hrane, pića, streljiva i mnogoga drugoga, ali nije ponestalo spremnosti da brane svoj grad, svoj narod, svoju domovinu do zadnjih snaga, do zadnjeg izdisaja. Kada Turčin više nije primijetio nikakav otpor, ušao je u grad i našao smrznute branitelje na njihovim položajima. Ostao je zadivljen. Žao nam je što je to velejunaštvo premalo prisutno u svijesti hrvatskoga naroda.

Dolazite iz županije koja ima veliku srpsku manjinu, a i sami ste podrijetlom iz Slunja, čija okolica također ima znatnu pravoslavnu tradiciju. Ujedno ste vrstan poznavalac crkvene prošlosti i katolika i pravoslavaca na hrvatskom tlu. S obzirom na to, kako gledate na perspektive ekumenizma u Hrvatskoj i je li ekumenska suradnja nečim uvjetovana?

Danas se pred vjernike katolike, a to još više znači za biskupa, ne stavlja pitanje jesu li za ekumenizam ili nisu. Tu jednostavno više nema dileme. Svaki biskup treba biti ekumenist. O tome se možda moglo dvojiti prije Drugoga vatikanskog sabora, no danas, bez prihvaćanja ekumenizma, biskup nema potrebne kvalitete za svoju službu.
Slažem se s jednim misliocem koji kaže da svijet nema preduvjeta za opstanak u trećem tisućljeću ako ne prihvati dijalog kao bezuvjetnu kategoriju. Crkve, i pravoslavna i katolička i protestantske, taj dijalog trebaju nužno podignuti na ekumensku razinu. Naime, ekumenizam je nastojanje oko zajedništva među kršćanima, među onima koji u Krista vjeruju. To nije, kod nas, razgovor o odnosima Srba i Hrvata, međunacionalni razgovor, jer on ne ulazi u ekumenizam u užem smislu. Razgovor je samo onda ekumenski kada su jedni i drugi kršćani. Osjetio sam koje su to teškoće kada sam u vrijeme zadnjega rata sudjelovao na raznim susretima s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve. Neki su bili deklarirani ateisti. Smatrao sam takav „ekumenizam“ beskorisnim pa sam otkazao sudjelovanje na takvim susretima. S pravim vjernicima, pravim pravoslavcima, bilo je drukčije. Još i sada sam prijateljski povezan – često se čujemo, a katkada i sretnemo – s jednim od njih. Na tim smo se sastancima sprijateljili i u prijateljskim smo odnosima i danas.

Iako je Europska Unija nastala na zasadama demokršćanskih odličnika, često se u Hrvatskoj na svećenika u javnoj političkoj raspravi gleda kao na uljeza. Postoji li danas mjesto svećenika u javnoj raspravi i djelovanju izvan crkvenih okvira? Postoji li snažna politička opcija u Hrvatskoj danas koja se beskompromisno odupire djelovanju svećenika izvan institucije crkve?

Nijedan vlastodržac ne dopušta da mu se itko sa strane miješa u posao. Diktator i diktatura proletarijata u vlasti imaju dostatan razlog za sve što čine. Navest će oni nešto što se čini kao razlog, a kritiku osjećaju kao otimanje vlasti. Vlast je plodan teren za rast duhovnih patuljaka. To su pokazali i neki iz naših krugova kojima je vlast zamirisala. Nisam na jednom skupu mogao doći k sebi u susretu s bolesnom čežnjom za vlasti. Kod nas je još neprevladana praksa iz komunizma kada se u tu svetinju nije smio nitko pačati tko nije bio na liniji. Držati vlast u rukama, to je bila povlastica samo naprednih i svjesnih, tj. partijskog vodstva. Trebalo je pjevati pjesmice o herojstvu onih u kojima je prevladao divlji nagon. Proći će još mnogo vremena dok se ne prevlada komunističko nasljeđe. Tako su ne tako davno za ukidanje pokroviteljstva nad proslavom u Bleiburgu bili dostatni razlozi koje je naveo povjesničar Ivin. Predsjednik Vlade izdašno je citirao te argumente. Što drugi povjesničari kažu, poznatiji i upućeniji, nije važno. Ne gleda se stručnost, nego istomišljenik. Nedavno su kardinalu Bozaniću suprotstavili neki novi autoritet, Davida, za kojega nitko ne zna je li rođen za ovu priliku ili ima koji dan više. No što je veći kult vlasti, oslonac na vlast, to je ta veća odnarođenost – kako bi to rekao biskup Košić.
Za Crkvu vlast nije apsolutna, nego relativna vrijednost. To znači da se procjenjuje prema tome kako se njome koristi. Jednako tako ni bogatstvo nije apsolutna, nego relativna vrijednost; procjenjuje se po načinu stjecanja i korištenja.

Za što Crkva, konkretno, reagira?

Crkva postoji radi dobra ljudi i dužna je reagirati kada se ljudima nanosi šteta. Nema ona neki svoj interes koji ne bi bio ujedno i interes ljudi. Ne smije stajati nezainteresirano kada vidi opasnost. Pastiri kažu da ovce, kada vuk uleti u tor, ostanu kao ukočene i tako čekaju sudbinu koju im vuk namijeni. Treba im netko pomoći. Ova naša država i naš narod nemaju često u svojoj vlasti sigurnih branitelja. Imali smo predsjednika države koji je rekao da nije dovoljno da si nevin, nego treba to utvrditi i strani sud. Tom logikom možemo svi ići na takvu provjeru ispravnosti. Takvi će imati razumijevanja i za zločine u Bleiburgu i na križnim putovima. Ljudi koji su se borili i za narod i državu mnogo se puta i danas osjećaju nezaštićeni i obespravljeni. O tome bi mogli dosta reći branitelji po domaćim i inozemnim zatvorima. Crkva koja je uvijek živjela s narodom osjeća da treba dignuti glas kada je to potrebno. Kad je Isus vidio da je narod nezaštićen, da je poput ovaca bez pastira, rekao je: Žao mi je naroda! U tom kontekstu treba shvaćati ulazak Crkve na političku scenu. U tom smislu sam ja to činio, i činim, a čine tako i drugi biskupi i svećenici. Ne kažem da smo uvijek najbolje razumjeli situaciju, da smo najbolje odmjerili riječi, ali dužni smo po savjesti baviti se svime što je za dobro naroda. Makar se to nazivalo politikom.

Neke društvene promjene u Hrvatskoj nisu naišle na odobravanje u crkvenim redovima. Opće pomanjkanje poštivanja vrijednosti, komercijalizacija medijske scene, doveli su i do odluka koje nisu utemeljene na promišljenosti. Koje je vaše mišljenje o smjeru kretanja uvažavanja osnovnih ljudskih, a zatim i nacionalnih vrijednosti u Hrvatskoj? 

Kažu psiholozi da je opasno ako se čovjek ne sretne sa samim sobom. Stalno mu se nude neke veze prema van. Kako naći filtar po kojemu će k nama dolaziti vijesti koje je korisno znati i za nas i za društvo u kojem živimo? Mi imamo duhovne vježbe, ali nosimo sa sobom tranzistore. Redovnici idu u samostane, ali ne propuštaju prosjediti nekoliko sati pred TV-ekranima. Preslaba je žeđ za pustinjom u kojoj je Bog „dolazio do riječi“.
U zadnje vrijeme spopadaju me misli da vjernici i ne trebaju težiti da dođu na pozicije vlasti, nego da prakticiraju ljubav prema Bogu i braći na nižim razinama. Zanimljivo je da Isus to nije ni pokušavao. Nije nikada rekao svojima da se trude osvojiti vlast. A često se događalo, kad su to pokušavali, da nije bilo u duhu Kristovu. On je radio dolje s narodom, učio ih kako trebaju cijeniti jedan drugoga jer su svi djeca Božja. Ako se narod ne liječi u korijenu, oni gore rado će zaigrati na kartu njihove bolesti.
Ja vjerujem da moja sestra Mare u selu Cerovac 120, koja je srasla s onim kamenjarom, šikarom, oranicama i livadama, čuva ovaj naš hrvatski narod da ne izgubi svoju dušu. Četiri godine bila je u progonstvu, odijeljena od svoje zemlje, i molila me da joj donesem grančicu iz grmečka koji je bio kod njezine kuće. Nisam joj to mogao donijeti jer nijedan svećenik nije mogao ući u tzv. SAO Krajinu, da pohodi preostale stare i bolesne katolike i Hrvate. Ja sam se, naime, ponudio da ja budem taj svećenik. Međunarodne snage nisu mi to mogle priuštiti iako su u Vatikanu to obećale. Ona i njoj slični čuvaju zdrave korijene našemu narodu. Sačuvali su ga i u teška vremena od 1945. do 1991. I dok je takvih, bit će i nade za bolju budućnost Kroacije.

Razgovarao: Vedran Obućina / Vijenac