BORIČEVAC – U Srbu će se i subote, 27. srpnja 2013. godine opet slaviti lažni “Dan ustanka naroda i narodnosti u Hrvatskoj. Hrlit će tamo političari skloni ljevici, kao i predstavnici udruga srpskog predznaka. Istoga dana u Boričevcu potomci i rodbina ubijenih Hrvata s područja Lapca molit će za više od 400 likvidiranih civila. Da, civila jer tamo nije ubijen niti jedan hrvatski vojnik, ustaša ili domobran. Neki ovu nakaradnu grotesku i povijesni apsurd uporno žele gurnuti u politički kontekst. Dokazujući između redaka štiva kako se Borčevac “morao dogoditi jer su bila takva vremena”. Važno je smisliti opravdanje. Opravdanje za prvo etničko čišćenje počinjeno u Hrvatskoj u ljetu 1941. “Mi” i “oni”, “naši” i “njihovi” postali su zapravo samo izlika, jeftina psihologija čiji je krajnji cilj danas ne dopustiti da se Hrvati vrate na svoje u Općini Donji Lapac. Svjesno ili ne u tome svojom neinertnošću puno pomažu pravosudna tijela i političari.
Udruga Ličana župe Boričevac smjela je doći na razvaline Boričevca i Ivezića kod Brotnje tek nakon “Oluje”. Komunistička je vlast “amenivala” etničko čišćenje na području Donjeg Lapca do te mjere da je čak i uglednim partizanima hrvatske nacionalnosti nakon II. svjetskog rata preporučeno da se ne raspitkuju za Boričevac i okolna, opljačkana i do temelja srušena, hrvatska sela. “Narodna” je vlast u slučaju nekoliko (bivših) sela koja su bila naseljena gotovo isključivo Hrvatima zapravo potvrdila prva etnička čišćenja u Europi čak i nakon onoga rata. Što se i tko slavi u Srbu?
Prvi komunista toga kraja uoči II. svjetskog rata bio je Đoko Jovanić, kasnije general propale JNA, te “kovnice bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti”, što nam je valjalo čuvati kao “zenicu oka svoga”. Jovanić se uoči rata zadužio da sačuva živote i imovinu Hrvata u selu Ivezići. To se “očuvanje” pokazalo nekoliko dana nakon “slavnog” ustanka u Srbu. U koloni po dvoje Ivezići su vezani žicom krenuli na svoj put bez povratka. Kod Dabine jame na istoimenom vrhu čekali su ih ekzekutori, mješavina četnička i partizana. Uz zvuke gusli 32 staraca, žena i nekoliko djece sunovratili su u bezdan. Da bi se prikrila istina Dabina jama zatrpana je gromadama kamenja. Onda su na red došla okolna sela gdje su živjeli Hrvati. Veliko finale ovog krvavog pohoda zbio se 2. kolovoza 1941. godine kada je spaljena cijela Župa Boričevac. Nakon što je Boričevac opljačkan, a zatečeni mještani pobijeni, selo je nestalo s lica Zemlje. Da ne bude zabune s kim imaju posla preživjeli mještani što su spas tražili u okolnim šumama, pri povratku na zgarišta čekale su ih dvije odsječene glave susjeda nataknute na plotove na ulasku i izlasku sela. Slično je prošao i Kulen Vakuf za koji je sam general Jovanić u svojim memoraima zapisao da su se “neki drugovi dočepali alkohola i u pijanstvu načinili neke radnje koje ne dolikuju komunistima!” Bio je to okrutni eufemizam za silovanja, klanja, palež i pljačka. Muslimanskog i katoličkog življa.
-“Ali su neki od tih drugova kasnije postali dobri boric, komunisti i rukovodioci pa neću isticati njihova imena”-zaključuje general vojske čija je mješavina crvene zvijezde i kokarde zauvijek opustošila sela kotara Donji Lapac gdje su nekada živjeli Hrvati.
Nekome iz hrvatskog pravosuđa, čini se, odgovara da vlasnička pitanja Boričevca nikada ne budu riješena. Boričevljani odnje žive od 15. stoljeća, bili su poznati kao vrijedni i pobožni ljudi. Njihov egzodus iniciran je isključivo nacionalnom mržnjom, utemeljenom na velikospskom šovinizmu. Kada se 27. srpnja 2013. ponovno bude slavio izmišljeni ustanak možda bi se netko od sudionika te fešte trebao prisjetiti povijesti i konačno zaključiti da je hrvatsku povijest iz II.svjetskog rata pisala ekipa od kojih su mnogi izašli iz rata ruku krvavih do lakata. Neka nama mlađima netko od sudionika tog etničkog čišćenja pojasni takav ustanak i oslobođenje od domaćih izdajnika koji slave u Srbu!. Valjda se među tim “izdajnicima” našao i četverogodišnji dječak Tomoslav Ivezić koji živ bačen u grotlo Dabine jame skupa sa svojom obitelji.

M. Smolčić