Biskup Križić

Početkom Došašća, biskup gospićko-senjski, mons.mr. Zdenko Križić, uputio je Božićnu poslanicu.

-Svima vama, dragi vjernici, dragi svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, katehete i katehistice, djelatnici Caritasa i župni suradnici, a napose vama bolesnici, želim čestit Božić i u svemu blagoslovljenu novu 2017. godinu!”

Draga braćo i sestre!

Ovo je moja prva proslava, zajedno s vama, ovoga, ako ne najvećeg, onda mnogima najdražega kršćanskoga blagdana: Isusova rođenja. Utjelovljena Božja Riječ je postala čovjekom, ušla u našu povijest s našim ljudskim licem, nama u svemu slična osim u grijehu. Kroz cijelu povijest spasenja ljudi su čeznuli da vide Boga i u tom smislu gorljivo molili da im Bog pokaže lice svoje. U Bibliji nalazimo toliko vapaja Bogu velikih molitelja Staroga zavjeta da on više ne skriva svoje lice, nego ga ljudima objavi (Ps 13,2; 27,9; 44,25; 88,15; 102,3).

Ljudi su na neki način znali da Bog ima srce, ali su bili i uvjereni da ima i lice. Tu istinu su osjećali duboko u svojoj nutrini. Psalmist svjedoči svoje iskustvo i veli:„Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo’. Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene“ (27,8-9). Potiče na traženje i sve druge: „Tražite Gospoda, tražite svagda lice njegovo“ (105,4). Želja da vidi i susretne lice Božje je veoma velika pa starozavjetni molitelj to izriče na ovaj način: „Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kad ću doći i lice Božje gledati?“ (42,3).

Bog je odgovorio na te vapaje čovjeka i iznenadio čovjeka uzevši njegovo lice. Bog nam je u svojoj ljubavi došao s našim licem u susret. Ta Božja ljubav je toliko velika da se mnogima čini nevjerojatnim da bi se Bog toliko spustio čovjeku. „To je toliko lijepo, da je u to teško povjerovati“, napisao je jedan autor. I zbog toga ga mnogi nisu uspjeli prihvatili. Evanđelist izričito veli: „K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše“ (Iv 1,11). „Njegovi“ nisu uspjeli prihvatiti Boga koji je došao s licem čovjeka.

Ali ta istina ponavlja se i nakon više od 2.000 godina od njegova rođenja. Mnogima je i danas teško prihvatiti da je Bog u Isusu uzeo naše lice, postao jedan od nas, naš brat. Štoviše, on je uzeo toliko lica koliko ima ljudi na zemlji. Od tada je i naša obveza da tražimo Boga, prije svega, u licima ljudi te da ga prihvaćamo, služimo mu i ljubimo ga u liku brata i sestre s kojima živimo ili se s njima susrećemo.

Zasigurno, takav Bog iznimno je zahtjevan i takvog ga je teško prihvatiti, jer on može biti gladan i žedan, i gol i bos, bolestan i tamnici. Mnogima bi bilo lakše da je Bog samo u hramu gdje mu se jednostavno dođe, pomoli i zahvali, pokadi i prinese žrtva i s mirom se ide dalje. Ali od kada je Bog postao čovjekom, to više nije dovoljno da bi netko bio dobar vjernik.

Stoga su upravo na tome području naše trajne kušnje i padovi. Nije, naime, uvijek lako prepoznati Boga u licima ljudi, pogotovo nekih ljudi koji nam mogu biti teški i antipatični. Ali Isus se poistovjetio i s takvima. Savla, koji je progonio kršćane, Isus pita: „Zašto me progoniš?“ (Dj 9,4). Isus se poistovjetio sa svakim progonjenim kršćaninom, ali ne samo s kršćaninom. U prispodobi o Posljednjem sudu jasno se vidi da se poistovjetio sa svakim čovjekom, napose s onima koji su potrebiti i koji trpe. Zato jasno veli: „Zaista, kažem vam, ni meni niste učinili ono što niste učinili jednomu od ovih najmanjih“.

Isus je poslije pozvao sve da kucaju i zajamčio da će im biti otvoreno (v. Mt 7,7-8; Lk 11,9-10). Ali se njemu i njegovoj majci to nije dogodilo. Vrata su im ostala zatvorena. Takva su iskustva nažalost česta kada se kuca na vrata ljudskog srca. Na sreću – Božje srce nije takvo. Kada slušamo evanđeosko izvješće koje veli da za Svetu Obitelj nije bilo mjesta u kući i da su morali završiti u štali, uhvati nas žalost, a možda i bijes prema tim ljudima koji su im, u tako teškoj situaciji, uskratili gostoprimstvo.

Međutim, naš Bog postupa u svemu potpuno drukčije nego ljudi. Kada nešto moli ili treba, on se nikada ne pokazuje u moći ili veličanstvu. Zna da bi tada prema njemu svi bili vrlo darežljivi i fini. A kako bi se onda moglo znati tko je uistinu čovjek srca i dobrote, a tko nije? Znademo koliko ima „dobročinstava“ koja se iskazuju radi nekih skrivenih interesa pa to nije uvijek lako odmah prepoznati. Isus u Evanđelju govori o nekima koji čine mnoga dobra djela: mole, poste, daju milostinju siromasima, ali to čine isključivo kada ih netko vidi. Ta djela nisu izričaj prave ljubavi, nego lažne.

Upravo se iz toga razloga Bog nama uvijek ukazuje u ljudskom liku, često u liku bijednika i siromaha, i ostavlja svakoga posve slobodnim da mu iskaže ili ne iskaže ljubav. Stoga su, ponavljam, upravo tu naše kušnje i nažalost često promašene prilike. Jer odbijajući iskazati ljubav i milosrđe potrebitoj braći i sestrama, odbijamo Boga i time osiromašujemo sami sebe.

Zato nam je Božić uvijek iznova poziv da budemo pažljiviji na prisutnost Boga koji nam dolazi u liku čovjeka, često neprivlačan našoj naravi. Samo čisto srce, srce ispunjeno ljubavlju i milosrđem, postaje sposobno prepoznati Boga u licima braće i sestara.

U svome posljednjem Apostolskom pismu, Sveti otac nas poziva da svoju vjeru provjerimo kroz svoje konkretno življenje milosrđa i ljubavi. Tako, on piše: „Ako se želi biti blizu Isusa, potrebno je biti bližnji braći i sestrama, jer nema ništa tako drago Bogu kao konkretna djela milosrđa“ (br. 16). A potom dodaje: „Kultura pretjeranog individualizma, posebno na Zapadu, vodi nestanku osjećaja solidarnosti i odgovornosti za druge. Tako da i sam Bog ostaje sve veća nepoznanica za mnoge, a to predstavlja najveći oblik siromaštva“ (br. 18).

Na to treba, zaključuje Papa, odgovoriti „kulturom milosrđa… kulturom u kojoj nitko neće gledati drugoga s indiferentnošću i gdje nitko neće okrenuti leđa kada vidi patnju braće i sestara… Nema nikakvog izgovora kojim netko može opravdati svoje nezalaganje kada znamo da se Isus poistovjetio sa svakim od tih“ (br. 20).

Neka nam, braćo i sestre, ovaj blagdan Božića ne bude obilježen prvenstveno kupovnom groznicom i vanjskim slavljem, nego neka nam bude bogat i djelima milosrđa prema braći i sestrama koji su potrebiti. Pripremimo se napose duhovno za ovaj veliki blagdan, kako bismo postali sposobniji prepoznati Boga koji nam je došao u susret sa željom da bude „Bog s nama“, Emanuel, te da njegovu prisutnost možemo bolje prepoznati u braći i sestrama, napose u siromašnima i patnicima. Neka ne bude među nama nikoga tko u ovo božićno vrijeme neće podariti barem malo ljubavi i radosti toj povlaštenoj Isusovoj braći i sestrama.

S tim osjećajima svima vama, dragi vjernici, dragi svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, kateheti i katehistice, djelatnici Caritasa i župni suradnici, a napose vama bolesnici, želim čestit Božić i u svemu blagoslovljenu novu 2017. godinu!

Biskup mons. mr. Zdenko Križić