Biti kao dijete ili radost pripadanja
Pored mnogih ponuđenih odgovora i dalje ostaju brojne nedoumice zašto je Sin Božji prihvatio biti dijete. U podsvijesti nam uvijek nametljivo radi onaj poriv: valja raditi na tome da budeš jak, moćan, bogat, jer onda nećeš biti ovisan o drugima, pače drugima ćeš moći pomoći. A slab, bez moći i imanja – kome taj može pomoći? Naš narod kaže: „Sirotinjo, i Bogu si teška!“
S tim mislima ušao sam neki dan u zagrebački tramvaj. Na slijedećoj postaji uđe jedna majka s djetetom u dječjim kolicima. Pomislih, koliko je teško toj majci jer ne može slobodno, bez te pratnje, ni otići u grad da nešto nabavi, ni da se negdje malo relaksira i popriča s prijateljicama. Ovako: u kući dijete, na ulici dijete, u tramvaju dijete. Uz to, toliko brige da mu se nešto ne dogodi!
No, ništa od tih mojih primisli nisam uočio prateći pogledom majku i dijete. Dijete je „kriljalo“ ručicama, pružalo sad jednu, sad drugu, sad obadvije prema mami, poprativši to mahanje neartikuliranim glasovima i tako slalo majci svoje dječje poruke. Davalo je dojam da je radosno što pripada toj osobi koja je kraj njega, njegovoj majci, da joj toliko pripada kao da je i dalje dio nje. A njegova majka bila je mirna i spokojna. S vremena na vrijeme odgovorila je na te dječje poruke na način da se dijete moglo osjećati sigurno i zaštićeno. Pogledao sam okolo u tramvaju druga lica i nisam naišao ni na jednome toliko mirnoće i vedrine koliko sam vidio na licu te majke. Nisam na njoj osjetio da je tišti što nije slobodna od te navezanosti na dijete. Pače, osjetio sam njezinu radost što pripada tom djetetu i što to dijete pripada njoj.
Radost pripadanja drugome ne osjeti samo dijete. To je vrlina koja nas treba pratiti cijeli život. Ona je izvor svake sreće. Ne biti ničiji, ne pripadati nikome, biti sam svoj gospodar, biti „slobodan čovjek“ – velike su zamke koje unesrećuju ljude; iako na prvi pogled izgleda obratno. To se jasno očituje na svim životnim poljima. Zar ne osjećamo radost što pripadamo jednom narodu, što pripadamo nekom mjestu, nekoj župi ili gradu, nekoj školi ili društvu. Najočitije je to unutar obitelji. Dok se muž raduje što pripada svojoj ženi, a žena da pripada svome mužu; dok djeca nalaze radost da pripadaju svojim roditeljima, i roditelji svojoj djeci – svi će oni osjetiti da se nalaze na izvoru čiste radosti i zadovoljstva.
Sveti Franjo je zavolio siromaštvo jer je vidio da je po njemu mnogo povezaniji (i navezaniji) na subraću nego da sâm ima na raspolaganju sve što mu treba. Znakovito je da je on idejni tvorac jaslica! U njegovo vrijeme bilo je nekoliko bogatih (feudalaca), ali većina su bili siromašni. I sam je bio bogat, ali se okrenuo od bogatstva i prigrlio siromaštvo. On je pokretu siromaštva dao pravo kršćansko usmjerenje. Na toj crti zbio se preporod Crkve i društva. U njegovo vrijeme taj pokret preporodio je Crkvu jer je po njemu u kršćanskom svijetu ojačana ona svijest da svi pripadamo jedni drugima, da nije sreća u tome da postanemo međusobno neovisni i jedni drugih nepotrebni. U ono feudalno doba bila je velika napast da se ljudi žele domoći moći, vlasti i bogatstva kako bi bili neovisni jedni od drugih. Sveti Franjo je dobro osjetio pogubnost takvih usmjerenja za svoje vrijeme i za ljude općenito. Pomogao je mnogima da ne nasjednu na tu napast.
Sličnih slučajeva bilo je u povijesti, a bit će i u budućnosti. Uz pojedine događaje iz povijesti Crkve, mogli bismo naći i dublje korijene vrijednosti i vrline pripadnosti. Možemo mirno reći da je ta poruka pripadnosti došla iz samog Presvetog Trojstva. Sin u potpunosti pripada Ocu, i Otac njemu; jednako tako Duh Sveti jednome i drugome. Njihova sreća temelji se upravo na toj uzajamnoj pripadnosti. Kad nje ne bi bilo, Bog ne bi bio izvor života i sreće.
Možemo također reći da su se rođenjem Isusa Krista božanska sreća i život prelili i na odnos unutar Svete Obitelji. Marija je bila, bez sumnje, neograničeno sretna što pripada tom Djetetu, a i Dijete je našlo u njezinoj ljubavi razlog da joj potpunoma pripada. Bog je odabrao put spasenja ne tako da njegov Sin bude jak i neovisan osamljenik, nego da kao dijete pripada svojoj obitelji, svome mjestu i svome narodu.
Na te me misli ponukala majka koja je „vezana“ uz dijete, bez slobode da se bilo čime drugim bavi i bilo kamo od njega otiđe.
U božićnoj misi čitamo: „Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan“ (Iz 9,6). Dijete pripada nama i mi pripadamo njemu. Ako se to ostvaruje, i mi ćemo u takvoj „nesamostalnosti i neslobodi“ naći pravi mir, zadovoljstvo i sreću.
O Božiću osjećamo više nego inače da jedni drugima pripadamo. Zato si pišemo čestitke, nazivamo se, posjećujemo se, dolazimo za zajednički stol. I u svemu tome osjećamo da pripadati drugima donosi radost i zadovoljstvo. Upravo u ozračju tog malog i nemoćnog Djeteta učimo kako je spasonosno biti navezan na drugoga, pripadati drugome.
Čestit Božić i blagoslovljenu 2012. godinu želi vam svima
Gospićko-senjski biskup:
† Mile Bogović
