Na današnji dan 1945. godine partizanske snage 5. Prekomorske brigade ušle su u razrušeni Gospić. Grad je branila vojska pukovnika Delka Bogdanića, časnika podrijetlom iz Ličkog Lešća. Svjedoci kažu da je Bogdanić tih zadnjih dana otpora osobno držao položaj na starom mostu preko Novčice sa strojnicom i manjom skupinom vojnika. Partizanske snage iz Dalmacije su se nakratko odmorile u Gospiću i pošle dalje vojevati Likom. U Gospić su tada ušli izmješani partizani i netom obrijani četnici iz okolice.
Prije ulaska u grad održan je u Divoselu sastanak na kojem je zauzet stav po kojem „svaka kuća mora dati glavu, neka i više“. Među tim „osloboditeljima“ bilo je i trezvenih ljudi koji su tada tvrdili kako u Gospiću živi mnoštvo hrvatskih obitelji koje nemaju veze sa fašizmom niti NDH. Uzaludno jer su likvidacije vršene po „krsnom listu“.
Počevši od 4. travnja kroz cijelu 1945. godinu u Gospiću i okolici vršene su likvidacije „narodnih neprijatelja“. To su mahom bili potpuno nedužni civili, stariji ljudi i žene, bilo je među žrtvama i golobradih klinaca. Ubijani su svećenici, časne sestre, trudnice… U prvom valu likvidacije su vršene stihijski, ovisno o raspoloženj egzektora. Metak, malj, nož, sjekira..
Kada se uspostavila tzv. Narodna vlast osnovani su i prijeki sudovi. Suđenja su uglavnom završavala sa smrtnim ishodom većine optuženih. Iz zgrade suda u praskozorje izvođeni su nesretni civili i ponekad vojnici, ruku zavezanih žicom, i hodali su do prostora pored groblja sv. Marije Magdalene i tu su pogubljeni. Koliko je ljudi pogubljeno i tih dana poraća nitko točno ne zna. Brojke se kreću od 1 500 na više. Kada su leševima popunjeni rovovi oko Gospića i tzv. lauf grabe, likvidacije su nastavljene u Jasikovcu, kod Mušaluka, Vrepca, Pazarišta…
Kada se ’70. godina iza Gimnazije pripremao teren za „Slet bratstva i jedinstva“ tijekom vršenja zemljanih radova iskopani su posmrtni ostaci stotina likvidiranih jadnika. Slično se ponovilo kada su izvršeni radovi na infrastrukturi kod gradskog groblja. U prvom slučaju posmrtni ostaci ubijenih završili su u smeću, a u slobdnoj Hrvatskoj bit će položeni u zajedničku kosturnicu. To je najmanje što živi danas mogu učiniti za te mučenike.
Zadnji zapovjednik obrane Gospića pukovnik Delko Bogdanić povukao se iz grada, ali nije želio napustiti Liku. Prvotno je zapovijedao grupom od oko 2 000 vojnika-križara. S vremenom su mnogi poginuli, predali su se ili pobjegli iz Like. Bogdanić se skrivao sa šačicom istomišljenika u jednoj pećini kod Kosinjskog Bakovca gdje je izdan 30. studenog 1945. godine. Da ne bi živ pao u ruke partizana ubio se bombom.
Da bi zastrašili narod vlasti su pred zatvorom u Gospiću dva dana pokazivali njegovo mrtvo tijelo. Oni koji su osobno poznavali pukovnika Bogdanića i danas tvrde kako je tada na konjskim kolima bio izložen netko drugi jer je mrtvac bio gol do pojasa, a Delko je na leđima od rođenja imao vrlo veliki madež. Partizani su vjerojatno uzeli leš jednog poginulog križara i podmnetnuli ga kao posmrtne ostatke Delka Bogdanića.
L. O.
