Danas je veliki dan, krenula je Oluja

0
Već tradicionalno, na kninskoj tvrđavi uz podsjećanje na operaciju Oluja, pročitana su imena poginulih i nestalih pripadnika u VRO Oluja, njih 241| Foto: MORH / T. Brandt

Stalno se nekome opravdavati kako je Vojno-redarstvena operacija Oluja bila osloboditeljska i nužna, doista je gubitak vremena. I smisla za realnost. Kada su propale sve nade u Ženevske pregovore s nekoliko političkih struja tzv. Krajine, predsjednik Franjo Tuđman donio je jedinu moguću odluku i rekao je vojnom vrhu:„Onda sutra idemo“!

Uz benevolentni pristanak svjetskih vojnih sila Oluja se trebala okončati u svega nekoliko dana kako bi broj žrtava s obje strane sukoba bio što  manji. Predsjednik tzv. Krajine Mile Martić, tvorevine koju nije priznala niti jedna država svijeta, znao je da je od strane službenog Beograda i bivše JNA  ostavljen na cjedilu. Zato su se danima uvježbavale evakuacije civila i organizirani zbjegovi. Popravljale su se prometnice kojima se povlačenje treba organizirati. Sve ovo otupljuje oštricu teorija o „etničkom čišćenju Krajine“, što je priznao i voditelj Dokumentacijskog centra „Veritas“ u Beogradu, notorni  Savo Štrbac.

-Morali smo tada sačuvati biološki korpus ako se uskoro  vratimo u Krajinu, govorio je tada Štrbac.

Naravno od povratka nije bilo niti spomena, a brojni pripadnici tih paravojnih postrojbi činili su četničke grupice koje uglavnom nisu nikome zapovjedno odgovarali. Ratovale su,  ili bolje rečeno pljačkale i ubijala svaka za svoj račun.

Privid organiziranoga reda i vojne spremnosti vlasti iz Knina  pokušale su demonstrirati vojnom paradom na Slunjskom poligonu. Budući su pri tome i neuki gledatelji zamjetili da se isti vojnici tzv. Krajine pojavljuju u 2-3 postrojbe, postalo je jasno da je hrvatska strana u svakom smislu znatno nadjačala okupatora.

Ta je parada trebala biti argument za potpisivanje mirovnog plana Z-4, ali su u Kninu postojale političke struje Mile Martića, Milana Babića, Borisava Mikelića, vojnog vrha…

Kada su 4. kolovoza 1995. počeli padati prvi topnički projektili na položaje krajinskih Srba, već su na putu prema Srbiji bile kolone izbjeglica, mahom civila na traktorima,  iako se stalno govorilo kako u tzv. Krajini permanentno nedostaje goriva. O planu Z-4 govorio je tada samo američki veleposlanik u Zagrebu Peter Gallbright.

Toga prvoga dana Oluje u Lici su oslobođeni dijelovi gradova Gospića i Otočca, žestoke borbe vodile su se na Ljubovu, Hrvatska policija spuštala se s Velebita i oslobodila Gračac i cijeli prsten okolnih sela. Pale su i prve hrvatske žrtve kojima se valja pokloniti ovih dana. Kojima se zapravo  valja klanjati svakoga dana, a ne samo u datumima legendarne bitke svih bitaka. Da nije bilo Domovinskog rata ti bi ljudi provodili živote s nama, stvarali obitelji i radovali se ili tugovali u situacijama koje život donosi.

Mlade generacije ne mogu ih se sjećati jer su tada bili djeca, a neki čak nisu niti rođeni. Najlakše je definirati veličinu tih ljudskih žrtava rečenicom: „Oni su pali da bismo mi živjeli“!

Hvala im na svemu!!!

L. O.