Druga strana priče

5

Jesen u Lici zatvorila je još jedno uspješno poglavlje priče koja svjedoči kako se u nas Hrvata ne mora baš sve uvoziti, kao što npr. rado činimo uvozom kineskog češnjaka, talijanskih jabuka ili bugarskog krumpira. Uništavanjem domaće industrije danas uvozimo gotovo sav tekstil, obuću, tehnička pomagala, lonce i padele… Notorna je istina da na koncu trgovačke balade sav ceh plaćaju kupci. Na Jeseni u Lici vidjelo se puno toga dobroga, kvalitetnog i tradicijskog na što se moramo ponositi. Manje nam na ponos djeluje mešetarenje jednog dijela izlagača kojima su pojmovi tradicija i ekologija, ali i poštenje, zadnje stavke u životu.
Razgovaramo s jednim vinarom. Hvali se čovjek da pravi dobra vina.
-Ima ih kupiti i u dućanima, kazuje nam. Ovo mi je malo ostalo pa sam došao prodati ih u Gospić.
To “malo vina“ je nekih 200-tinjak boca. Cijena butelje je 50 kuna. Pitamo koliko onda ta ista butelja stoji u dućanu gdje trgovci moraju dodati PDV 25% i trgovačku maržu..
-Pa isto toliko, 50 kuna, dobivamo odgovor.
Dakle, butelja s PDV-om i trgovačkom maržom stoji 50 kuna. Vješti vinar na Jeseni u Lici nikome nije izdavao račun, sam sebi ne „tovari“ na cijenu maržu, ali u konačnici butelja stoji jednako. Zarada je enormna. Slično je i s još nekim proizvodima. Kilogram čvaraka što su do nedavno strpljivo čekali u zamrzivaču na ovoj priredbi stoje 110 kuna kilogram. Najskuplje meso stoji jednako. Razlika je u tome što su čvarci praktički otpad od topljenja masti, a ovi iz leda nemaju pretjerano dobar okus. Organizatori manifestacije „Jesen u Lici“ ne naplaćuju izlagačima štandove, sve im pripreme i u svemu im pomažu. Je li onda pošteno na ovakvoj priredbi dodatno podizati cijene svojih proizvoda??? S uobičajenim cijenama ovdje su svoju robu uglavnom nudili domaći, lički proizvođači rakije, meda, sireva, odjeće, suvenira… Očito nisu preuzeli kvazi-trgovački mentalitet kolega iz okolnih krajeva. Na sreću kupaca i njihovih novčanika!

L. O.

Oglas