Kažu – ma što je to u ljude ušlo, svatko svakog vara, s kim i gdje stigne.
Prije su ljudi bili drugačijii! Bili su skromniji, skrušeniji, pošteniji.

Ma nisu.

Samo nisu imali prilike!

A prilika, znamo, čini lopova.

Čovjek je čovjek, od pamtivjeka satkan od istih niti želja i potreba.

Isti je to čovjek, samo su se prilike promjenile.

Što ćeš, prije su žene bile uglavnom kod kuće, sretne kad bi i vlastitog muža ugledale, a kamoli da bi drugog tražile.

Kad, gdje?

Drž’ se ženo toga što imaš i šuti!

Eventualno ako je po selu išao kakav prpošni poštar pa gdje-god zastao da se ugrije :). Ali taj opet ne bi mogao obadirati na sve seoske dame.

Danas, žena radi van kuće, putuje, izlazi, samostalna i samosvjesna te mnogo puta mora zažmiriti na sve prilike koje joj prolaze pred nosom, a poštara više ni ne doživljava :).

Tako da su onomad žene bile, silom prilika, mnogo vjernije.

Muškarac je možda i prije imao više prilika, jer nije bio vezan za kuću, ali što će isto jadan, gdje i koga, kad su sve žene bile u kućama.

A i zamislite samo, u to vrijeme, koliko umijeća je trebalo da bi se prišlo nekome!
Ma dobro, nekako priđeš, na maši ili sl, malo si porazgovarate, ali što dalje?
Kad ćete se vidjeti i hoćete li, tko to zna!

Nema – pošalji mi poruku, nazovi me,.već samo- ako bude sreće srest ćemo se, ako ne – ne.

A danas to ide otprilike ovako:

-zahtjev za prijateljstvom je poslan

– ona (on) prihvaća tvoje prijateljstvo

-obavezno lajkaš sve što ima na njenom ( njegovom) zidu

-idemo na chat?

-vidimo se u subotu?

-sex

-i to je to

A okus koji ostane nakon takvog brzopoteznog užitka,mhm, nisam sigurna da se svima sviđa.

Pitala sam, zašto?

Jedni kažu – ma hajde, jednom se živi, ta nisam od šećera da ću se potrošiti, ima me dosta za sve :).

Drugi pak – što ne zna, to je ne boli, a ja uživam.

Treći – fali mi ljubavi, nježnosti, sexa, nečega već…

Četvrti – zašto ne?

Ja kažem – ne, jer si obećao (obećala) da nećeš.

Svašta nam se dogodi u životu, ali samo zato što nismo uspjeli nečemu odoljeti, ne znači da je to u redu.

Da, ljudski je, ali nije u redu.

Ako smatramo da život treba proživjeti u svoj njegovoj raskoši i punini, u redu,živimo po svom.

Ako ne želimo propustiti ama baš ništa od onoga što pred nas život stavi, u redu, ne propuštajmo,

ali ne obećavajmo onda nikome vezanost i vjernost, jer čini mi se da su te vještine danas pomalo zamrle poput nekog starog zanata kojim se više nitko ne bavi.

I Bog je negdje rekao : “Ne kuni se!”

Ma da, znao je u startu što je stvorio.

D.T.