I čitam tako, ali i sve više osjećam da medijsko silovanje pojedinaca u nas postaje svakodnevnica s kojom, koje kakva piskarala pokušavaju preživjeti a neki čak slavu steći u analima hrvatskog novinarstva. Do kuda je novinarska moralnost stigla u najmanju ruku gadi mi se, jer moralna struka ovoga zanata srozala se na najmanju ljudsku vrijednost, ucjenu, reketarenje, podilaženje, prostituciju i mešetarenje.  U moru gluposti koje sve više karakterizira ovo naše društvo postoji još jedna, koja nije rezervirana samo za nas, ali pokazuje sve prisutniji oblik ponašanja koji se između ostalog zove i loša imitacija, i o kojem gotovo da se ne raspravlja, a o ozbiljnijem pristupu nema ni govora. Radi se o medijskom govoru gluposti koji nas, čini se baš i ne zabrinjava. Zašto? Možda zato jer smo ipak svi pomalo takvi!
Mediji su ozbiljno pobrkali pojam slobode govora i govora gluposti, nerijetko jako opasnog pa svakodnevno utječu na naše mentalno zdravlje servirajući nam hrpu neobjektivnih priča, laži,  podmetanja, najsvježijih vijesti koje nemaju veze sa sustavom javnog informiranja. Pojedini nazovimo ih mediji, iako to ni na jedan legalno priznati način nisu, zaglupljuju nas „eskluzivnim“ pričama, dizanju prašine poslije kiše, servirajući nam informacije u kojima tek od stotinu napisanih rečenica, tri četiri na tragu su istini. Najgore u svemu tome je što vinovnici pisanoga okršaja podjednako sudjeluju u silovanju lažnih tekstova, autor  plasirajući laži pisanjem, a spomenuti u tekstu reagirajući  demantijima, objašnjavanjima i negiranjima, čime tek daje značaj napisanim lažima.

Što se tiče profesionalnosti hrvatskih novinara , odavno je poznato da su oni tijekom svog obrazovanja i kućnog odgoja naučili da su najveće vrijednosti ovog društva laž, karijerizam, poltronstvo, podmetanje i sl.  Shodno tome oni i objavljuju svoje tekstove “objektivno”, “točno” i “nepristrano”, tako da je stvoren čitav jedan arhipelag  gusto isprepletenih poslovnih i političkih krugova koji funkcioniraju tako da ucjenjuju, reketare gradove, općine, pojedince, kako bi od njih  iskamčili povlastice, bile one ovakve ili onakve, u svakom slučaju prvenstveno materijalne.  Našim novinarima, mislim na piskarala, omiljena metoda je dilanje laži, stvaranje nevjerovatnih priča o pljačkama, mitu, korupciji, o tome kako pojedinci žive ili su živjeli na grbači države. Što je najgore, pojedinci koje se po tekstovima često lažno siluje, ne mogu učiniti ništa a ako i učine, čine to na posve pogrešan način, ulizujući se, pružajući ruku pomirenja ili masno plaćajući reket za mir i spokoj, nezaboravimo, privremeni.  A gdje je tu hrvatska novinarska asocijacija, kolege novinari ? Svi se oni prema tim i takvim iznuđivačima odnose s respektom i strahopoštovanjem. Ne samo što ih tretira kao dozvoljene pojedince za pritisak, blaćenje, bez obzira na to što hodaju rubom zakona, a zapravo i preko njega.

A postoje zakoni, postoje norme ponašanja kojih bi se svi trebali pridržavati, ali kao da se više ne nazire ono što bi morala biti neupitna konstanta, a to je profesionalna čast i integritet. Neki lokalni portali, neki nepismeni, samoprozvani novinarčići duboko su u sukobu zakona, reketareći, blateći, ucjenjujući političare, direktore, javne osobe, konstruiranjem laži ili nekih poluistina. Iznuđuju novce ucjenom da će objaviti određene tekstove i na taj način ugroziti ne samo osobu, već i cijelu obitelj. Ugroziti njihovu čast, njihovo pravo na osobni osjećaj vrijednosti i njihov ugled i ljudsko dostojanstvo u društvu.

I zapravo nije problem ovaj ljudski šljam, koji pod kapom časne profesije radi nevjerojatne svinjarije bez ikakvih sankcija, već je problem Hrvatsko novinarsko društvo, država, koji žmire, svjesno ili nesvjesno slijepi na ovakve pojave. Ne sankcioniraju vlasnike, ne ukidaju ovakve portale, da više nikada ne ugledaju svjetlo dana, a radi se o klevetama, uvredama, iznošenju osobnih obiteljskih prilika, radi se o kaznenim djelima. I što u ovakvoj situaciji očekivati. Ništa! Priča ide dalje, a za bilo kakve promjene u ovoj zemlji pa tako i u novinarstvu, povratku profesionalnoj časti i integritetu mora prije svega postojati volja. Volje za sada nema, a kada se jednog dana netko sjeti rečenice – Ljudsko je tijelo park u kojem je volja glavni vrtlar, možda se nešto i pokrene.

Dražen Prša