Od kada je sagrađen restoran „Lička kuća“ u sklopu NP Plitvička jezera, vrlo brzo je postao sinonim za kvalitetnu ličku kuhinju, s naglaskom na tradicijska jela, odnosno upravo onakva kakva su jeli naši stari.  Restoran  je  sagrađen  1972. godine i radio je do 1991. godine, kada je rat učinio svoje. Obnovljen je 2003.,  a požar ga je potpuno poharao 2012. Današnje, potpuno novo vanjsko i unutarnje „ruho“ dobio je u lipnju ove godine.

Od samoga je početka zamišljen i realiziran kao prostor definiran  u ambijentu tradicionalne kuće ličkoga kraja, što znači u skromnom okruženju u  kojemu materijali interijera, ognjišta, uporabnih predmeta, odjeće i ostalih   kreacije ne zaustavljaju posjetiteljima dah, koliko izvrsna kuhinja i opuštenost koja je oduvijek dominirala u svakom ličkom domu. „Lička kuća“ je izgrađena na dvije etaže i ima ukupni kapacitet od 270 sjedećih mjesta. Ovaj je restoran na određeni način bio (i ostao) perjanica ličke tradicijske kuhinje. Ostalima je uglavnom dugo trebalo da bi shvatili da su (osim janjetine s ražnja) lički  pršut, basa, sir škripavac,  ličke juha, razne vrste mesa s krumpirom ispod peke,  pole, slanina, kiseli kupus, pastrva, palenta, kiselo mlijeko, lički uštipci, ličke štrudle od sira ili jabuka- tek dio bogate trpeze koju nam valja isticati. Koliko god se nama Ličanima ovaj jelovnik činio tako običnim i jednostavnim, utoliko je svojim okusima i kvalitetom pravi blagdan za nepce  turista koji su uglavnom navikli na brzu, hotelsku ili smrznutu i nekvalitetnu  hranu.

Japanci  vs. Nijemci

Gurmanske navike gostiju najbolje znaju oni koji s gostima dolaze u doticaj. „Prvi među jednakima“ u Ličkoj kući je voditelj Milan Bićanić. Za Plitvička jezera vezan je (na ovaj ili onaj način) cijeloga svog života, pa nije pretenciozno reći da je još jedno dijete ovog nacionalnog parka. Pitamo ga o gastro-navikama gostiju.

-Tradicija Ličke kuće je tradicija dobre ponude i vrhunske kuhinje, poigrao se riječima Milan Bićanić. Ipak, gosti s različitih dijelova svijeta imaju različite navike i ukuse. Gosti iz Japan i općenito Dalekog istoka vole gledati pripremu hrane. Za njih je to poseban ritual. Uvijek nastoje fotografirati janje na ražnju, peku i ostale načine pripreme. Njima nije toliko važna količina, nego li raznovrsnost priloga, uz favoriziranje kvalitete. Prije jela Japanci rijetko piju „kratka“ pića, odnosno žestice. U puno slučajeva smo  ostajali ugodno iznenađeni kada traže pivo iz Like, Velebitsko svijetlo ili tamno. Posredovanjem turističkih agencija oni znaju točno što nudimo i što mogu naručiti. Potpuna suprotnost su naši najčešći gosti Nijemci. I oni bez zadrške vole ličku kuhinju, ali preferiraju odojak, dosta mesa, puno krumpira i također obilje ostalih priloga. Rado će naručiti ličku šljivovicu za aperitiv, a onda uz jelo i nakon jela vole piti pivo. Tek rjeđe vina. Nijemcima je doručak vrlo važan, čak važniji od ručka. Kod mlađe populacije  očituje je stečena navika za brzom hranom, ali kada takvi gosti, bez obzira na nacionalnost, kušaju nešto od ličke kuhinje,  postaju njezini pobornici. Naša poslovna strategija nije nikakva novost. Važno je da su gosti zadovoljni, da je sve ukusno pripremljeno, uz maksimalnu čistoću i svježinu namirnica i servirane hrane. A zadovoljan gost uvijek nam se nanovo vraća. Zato kod Ličke kuće nema čarobne formule, rekao nam je Milan Bićanić.

Prije nekoliko godina nekolicina gostiju iz EU bili su „šokirani scenama janjaca što se okreću na ražnjevima Ličke kuće. Čak je bilo i prijedloga da se „takve barbarske scene zabrane u javnosti“. Međutim, kada su pobornici takvih puritanskih teorija kušali janjetinu s ražnja, odmah su zaboravili na svoje zahtjeve!!!

L.O.