Dolaskom u Đakovo, kao prvu postaju hodočašća župljana Otočca u Istočnu Slavoniju, a u Đakovu Strosmajerova katedrala je prvo gdje se treba pokloniiti, što treba vidjeti – ne bez divljenja. Dogovoreno je da nam se tu pridruži mons. mr. Luka Marjanović, dugogodišnji profesor biblijskih znanosti  u miru, kanonik, suradnik u mnogim važnim aktivnostima đakovačkog nadbiskupa mons. dr. Marina Srakića. On je dugogodišnji znanac i prijatelj župnika mons. mr. Tomislava Šporčića. Veze su uspostavljene još na zajedničkom služenju vojnog roka u bivšoj JNA- i to u Kičevu, gdje je tada taj rok “odrađivalo” 62 studenata bogoslovskog studija s raznih strana ondašnje države.

mons. prof. Marijanović izvsno poznaje povijest gradnje katedrale, život i djelovanje biskupa J. J. Štrosmajera, njegove ideje i ostvarenje istih pod raznim vidovima, vizionara ali po mnogo čemu “proroka” i predhodnika značanih odluka II. vatikanskog Sabora, posebno što se tiče uvođenja narodnog jezika u bogoslužje. prof. Marijanović govorio je o njemu ali povezujući s njime mnoe događaje i osobe. Tako se mogo slušajući ga gotovo tri sata u katedrali i oko nje mogao dobiti znatno širi vidik o ovoj temi bez obzira koliko je netko ponešto znao o tome.

Isti se nije umorio vodeći nas u sljedećupostaju našeg hodočašćenja, a to je Osijek i osječka katedrala. To je gospodrasko, prometno i kulturno središte Slavonije. Sastoji se od Gornjeg grada, Tvrđe, Donjeg grada te Novoga dijela grada (XIX.st.) i Retfale.

Nakon razgledanja Osijeka pod vodstvom pravog domaćina i poznavatelja Osijeka, osiječkih naselja, osječke prošlosti, sadašnjosti mons. Luke Marijanovića, te srdačnog rastanka s njime krećemo za Aljmaš, gdje je poznato Svetište Gospe od utočišta.

Tu nas pred svetištem dočekuje dugogodišnji župnik i upravitelj svetišta preč. Ante Markić. On i župnik otočki davno se već poznaju. Hodočasnici neznaju što bi prije. Veći dio njih najprije ulazi u samu crkvu, jedan dio razgleda okoliš, gdje na drugoj strani crkve teče Duhnav, treći žure kupiti koji suvenir, boje se da  ne bi kasnije ponestalo. Svećenici dogovaraju program za zajedničku misu i prije početka mise pred zanimljivom suvremenom građevinom svetišta “ploveća golubica” pobjedonosno uzdignut toranj u kojem je ugrađeno više zvona. Misu predovodi župnik otočki. Nešto domaćih vjernika s dvije časne sestre te hodočasnicima iz Otočca skladno prati i pjeva neke dijelove mise. Predvoditelj se srdačno obraća prisutnicima, a svi s velikom pažnjom prate svaku rečenicu. Na kraju je i ovdje izmejna darova, monografija te s puno dobrih međuosbnih želja i ponovnog viđenja, s vrćom molitovom Gospi Aljmaškoj nastavljen put za Vinkovce gdje će hodočasnici u hotelu “GEM” naći konačište, večeru i ujutro doručak. Sve je proteklo u najboljem redu. Nismo pitali za “zvjezdice” ali svi bi mu dali najbolje ocjene. Nakon obilatog doručka u hotellu idemo za Vukovar.

Po dolasku u Vukovar u nedjelju ujutro, 20. lipnja, nakon što su hodočasnici iz Otočca pogledali kratki dokumentarni film o ratnim zbivanjima u Vukovaru, slijedila je koncelebrirana sv. Misa koju je predvodio otočki župnik i genralni vikar mons. Tomislav Šporčić.On je u svojoj propovijedi nagalsio potrebu prepoznavanja Isusa Krista za naš osobni život vjere. Njega se pravo može prpepoznati samo u njego vojmuci i smrti na križu i kao onog koji je i nakon muke i smrti živ i djelatan. Upoznao je vjernike u Vukovaru s osnovim podacima gospićko-senjske biskupije, istakno povezanost i slične značajke vukovara  i ovog diejla Lijepe naše s povejšću i  činjeničnim stanjem u našoj biskupiji koja ove godine proslavlja 10-tu godišnjicu od ustanovljenja. Na kraju mise mons. Šporčić predao je ocu gvradijanu fra Propadalu spomenicu gospićko-senjske biskupije, monografiju “Otočac na starim razglednicama” i zadnji broj (2010.) godišnjaka “Vrilo”. Gvardijan je župniku darovao knjigu “Vukovarski Franjevci”

Ono što je zadivljujuće, koliki broj vjernika je  nazočio na toj misi u 9 sati. Zbor s velikim brojem pjevača i muških i ženskih, mađih i starijih pod vodstvom časne sestre skladno i svečano pjeva. Trobrodna crkva, u kojoj svaka lađa gleda na oltar bio je osobito svečani prizor.

Nakon mise gvardijan poziva svog suradnika, župljanina g. Maria  Drobinu koji preuzima hodočasnike i vodi nas u Vukovarsku bolnicu, mjesto patenje, za mnoge posljednje nade u teškim danima bombardiranja i ratnih događanja, za neke su to bili posljedndji dani života i iskazane ljubavi bližnjih u teškim i nesnosnim danima patnje, jedan dio je odvežen u nepoznatom pravcu na smaknuće……… Što smo sve vidjeli  i doživjeli u Vukovaru trebalo bi posebno pisati. Zaslužilo bi to opširnije opisati. A pokušat ćemo za naše iduće “Vrilo”. Zato za sada neka bude samo ovo nekoliko priloženih fotografija.

I.B.