I to ti je naše novinarstvo

2

Svjedoci smo da cijeli svijet doživljava svojevrsnu epohalnu transformaciju u medijima. Ne mogu se prisjetiti onih kod kojih je ostala vjera u opstanak i budućnost tiskanih glasila. Bilo da je riječ o dnevnim novinama, ili nekakvim magazinima, svi oni neizbježno odlaze u prošlost. Predviđam da će ipak neke novine potrajati još neko vrijeme, no veći dio njih postaju slavni pokojnici.
Nestajanje tiskanih medija omogućava da svatko postane novinar na privatnim blogovima, društvenim mrežama, internetskim stranicama, no kvaliteta uvijek ispliva iz vrtloga površnih informacija i senzacionalizma, plaćeništva i friziranja ovih ili onih poturenih tekstova tako da je profesija novinar u stvari spala na vrlo niske grane.
Mnogima od nas ne treba puno da shvatimo u kakvom se danas invalidnom stanju nalazi hrvatsko novinarstvo. Izgubili su mnogi od nas onu prvu i jedinu funkciju novinarstva te nemoćno pribjegli namjernim medijskim glupostima kojim opijaju “raju”. Tko je kriv za propadanje i obezvređivanje novinarske profesije ? Prvenstveno sami novinari, koji su se priklonili ovoj ili onoj „rupi“ za stjecanje materijalnog bogastva i „ugleda“ među moćnicima.
Vratimo li se tek desetak godina unazad, postajemo svjesni da je smanjen broj zaposlenih u redakcijama tiskanih medija za 40 posto, jer su se mnoge novine zatvorile, a taj čin uzrokovan je zbog smanjivanja troškova, sječom urednika, reportera, kolumnista i fotografa, što je neizbježan put u propast, jer nitko tko čita novine ne želi čitati osakaćene vijesti, reportaže … Ja sam uvjeren da će za deset godina skoro svi čitati vijesti ali i ostale sadržaje preko digitalnih medija, samo je upitno kakve. Jedno bi nam svima ipak trebalo biti jasno, novine su novine, u njima leži svaki početak novinarstva, u njima je stvorena pisana novinska riječ koja je bila i trebala bi ostati preteča novinarstva. Na žalost, današnje plaćeničko društvo, politička megalomanija, interesni novinari, srozali su novinarsku struku na dno dna. Ja ne branim ekstreme u novinarstvu, jer vrijeme će napraviti i od nas mladih i starih novinara pametnije, razlučit će kvalitetu od smeća, nadam se.
Razglabati o tome da li je novinarstvo bilo bolje prije ili danas dugačka je cesta bez kraja, jer prisjetimo se da se ratovalo, kralo, pretvaralo, privatiziralo, lagalo za sebe i domovinu, zavlačilo pod političke pokrivače i varalo javnost. Ipak je potrebno reći da hrvatsko novinarstvo u stvari nije ni bolje ni lošije od društva u cjelini, jer je politika, u kojoj najveća stranka krade javni novac, zemlja čiji čelni ljudi odlaze na robije i koji su sve pokrali, te činjenica da država čije institucije ne funkcioniraju ne može imati bolje novinarstvo. Sve se svodi na jednu stvar, mediji bi trebali biti preslika društva no kad korumpirani političari rade s urednicima, kad novinari primaju mito, policija im poklanja ekskluzive, a istraživačko novinarstvo mit je za naivne onda zbogom novinarska pameti.
Sunovratilo se čitavo društvo, sve se svelo na to kako se zoveš i kojem jatu pripadaš. Zajedno sa tim se sunovratila i novinarska profesija. Smanjeni su kriteriji u svemu, čak i u poslušnosti. Smanjena je cijena svemu, pa i poslušnosti. Kako su se spustili kriteriji tako su idoli postali ljudi koji prije rata nisu imali nikakve šanse. Sve se promijenilo pa i novinarstvo. Sunovrat novinarske profesije je vidljiv, sunovrat mnogih drugih profesija nije toliko vidljiv. Tako da danas pričati da je nekad bilo bolje, a da je danas lošije samo je prividan osjećaj jer sve se svodi na novinare i one koji uporno pokušavaju postati novinari iz samo njima (a i nama) znanih razloga.
Dražen Prša