Nije postojao gotovo niti jedan dan u kojem me naša politika nije podsjetila na neko novo negativno emocionalno stanje. Prošla sam i prolazim širok spektar osjećaja, od bijesa, gađenja, straha, apatije, srama, i to onog užasnog srama što sam svjedok današnje Hrvatske. Prolazim i novi. Pokušavaju me kontinuirano  učiti, ispirati mi mozak, u odnosu na vanjsku politiku koju vode kako izgleda praznina i nemoć u pokušajima očuvanja onog što mi je urođeno, što su me učili, onoga što jesam. A učili su me da ljubim svoje, da poštujem tuđe. Učili su me toleranciji i ljepoti različitosti. Učili su me da volim, i budem ponosna na svoju zemlju, a posebno kada odem izvan njenih granica. Trebam li se danas sramiti sebe, svojih roditelja, svoje nacionalne pripadnosti. Trebam li se možda bojati izgovoriti kako sam Hrvatica, a da se pri tom ne jave svi „dušebrižnici“ koji će me pod kapom kozmopolitizma, građanina svijeta, humanosti i prosvjećenosti prozvati neciviliziranim divljakom, koji pokušavaju osporiti ono što jesam, i pod nos mi staviti sva zla, koja je nacionalnost neosporno znala kroz povijest donijeti.

Kažu da emocije nadopunjuju nedostatke razuma. Da su neugodne emocije velika opasnost za nečiju  psihološku stabilnost  i za dobrobit kojim ovladaju. Ali, isto tako kažu kako su neovisne o našoj volji, i kako se ne mogu izravno kontrolirati. I jedino što možemo učiniti je izbjegavati situacije u kojima se javljaju nepoželjne emocije.  S obzirom da na ovakvoj političkoj sceni uistinu ne znam kako bi zaobišla bilo koju situaciju koja u meni ne bi izazvala negativne emocije, a čini mi se da baš nekako i nemam volje kontrolirati iste, jedino mi preostaje inat. A inat je socijalni osjećaj koji motivira osobu na odbijanje osjećaja inferiornosti i omalovažavanja nametnutog od druge strane, od strane politike. I ja, iako toliko puta omalovažena, odbijam biti inferiorna, iako se često pitam, ima li  smisla bilo što više komentirati u ovakvim  raspadajućim slikama društva, besmislu koje ne može naći svoj smisao, jer sve je zapravo savršeno jasno, poput kristalnih klasa koje spajamo u jedan kristalografski sustav. Hrvatska je, svidjelo se to nama ili ne kronično bolesno društvo, s političkim kroničnim bolesnicima, mentalnih, intelektualnih i osjetilnih oštećenja, koji nemaju namjeru postati pacijentima i podvrgnuti se medicinskoj skrbi. Takvo bolesno stanje u „Mislima o moralnim predrasudama“ davno je definirao, poznati filozof, navodeći kako: „Gubici koje društvo i pojedinci trpe od prijestupnika posve su istovrsni gubicima koje trpe od bolesnih: šire zabrinutost, mrzovoljnost, ništa ne proizvode, troše tuđe prihode….potrebuju uzdržavanje i žive od vremena i snaga onih zdravih. Neka ti zlodusi nadalje žive bilo gdje drugdje, samo ne među ljudima, ako uopće hoće živjeti i ako ne propadnu zbog gađenja nad sobom!” Ne zavaravajmo se, nismo ni mi bolji.  Kritizirati politiku, a pritom šutjeti, ne shvaćajući važnost naše uloge u društvu, aktivne uloge građana, poprilično je licemjerno i deplasirano. I politika i građani, mi, zapeli smo u nasljeđu prošlosti i onoj maksimi – netko drugi će rijećiti naše probleme. I nama i njima politička kultura mjeri se još uvijek u gramima.

Zemlja bez političara koji nude rješenja, ali zato izazivaju probleme. Zemlja kojoj riječ sluganstvo postade imeperativ. Zemlja koja već 20 godina, bez obzira tko je na vlasti svoje gospodare ima u Strasbourgu, Londonu, Den Haagu, Bruxelesu. Zemlja bez prave vlasti, bez oporbe koja nema pojma što taj pojam uopće znači u jednom demokratskom društvu. Kukurikavci koji se razbacuju frazama i frazemima, ali čini se dobro pripremaju teren za rasprodaju nacionalnog blaga, nacionalnog osiromašivanja. HDZ koji kao najjača oporba uglavnom šuti. Koji djeluju iz sjene, jer valjda ne znaju drugačije, koji će se kako stvari stoje polako raspadati od sve više nezadovoljnika zbog čistki koje Karamarko provodi. Kujundžić koji najavljuje unutarstranačko frakcionaštvo i nakon dvadeset godina čini se da će se  politička scena po prvi put susresti sa stvaranjem ozbiljne frakcije unutar jedne od najvećih stranaka. Neminovno se postavlja i pitanje je li Karamarko bio  najbolja opcija za predsjednika HDZ-a. No, ostavit ćemo to najboljem pokazatelju- famoznom vremenu.

Sve u svemu, svi bez znanja, vještine, iskustva i hrabrosti, i svi  kao po nekoj matrici zasjednu, pa naglo omekšaju od svojih gromoglasnih predizbornih obećanja. A mi, mi stalno svjedočimo  Dopplerovom učinku nadolazećih, vrištećih tonova uvjeravanja u neku bolju, blistaviju budućnost, odnosno odlazećih kada njihovi tonovi postaju niži, mukli, odstupajući.

Teško će ovi naši  politički  „zlodusi“ propasti zbog osjećaja gađenja i mučnine nad sobom. Jedini osjećaj koji oni poznaju, unutar socijalnog odnosa je onaj ispremiješanih, pobrkanih moći, bahatosti, neizmjerne količine bezobrazluka i nekontroliranog nagona Ega.

U koliko toliko civiliziranom društvu oni ne bi više egzistirali, ili bi u najboljem slučaju da se mali i našalimo bili podvrgnuti Zakonu o skrbi, prije svega zbog interesa za RH, jer zbog svojih oštećenja oni su samo prepreka, smetnja učinkovitom sudjelovanju u društvu, na ravnopravnoj osnovi s osobama bez ovakvih oštećenja. U koliko toliko civiliziranom društvu mi bi već shvatili kako biti dobro prilagođen duboko bolesnom društvu nije mjera zdravlja. I slažem se neka prvi baci kamen tko je bezgriješan, ali što je previše, previše je, i zar mora baš ovako.

Za Lika online

Snježana Nemec