Dan za danom, glupost za glupošću naša je svakodnevica, potpuno nadrealna, bez kontrole razuma. Sve jasno, a opet se ne da više razlučiti što je, a što nije, tko kome laže i zašto, gdje je stupanj laži i obmane najveći, gdje su prava i slobode ozbiljno ugroženi, nerijetko i poništeni. Politička scena, sapunjave stvarnosti i likova, u kojoj, svekrve, punice, pokoja zla maćeha kuju planove, saveze, ali koji ipak prolaze barem kakvu takvu evoluciju, pa tamo nekoj Gabrijeli koja na početku živi u štali, nema jednu nogu, slijepa i nepismena, u pedesetoj epizodi već izraste noga, u stotoj progleda, a u 200-toj već postaje glavna managerica.
Više ne vjerujem u ono što vidim i čujem, jer sve više vjerujem kako živim u svijetu stvorenog privida, koji je svuda oko nas, i preko kojeg pokazujemo svoje neznanje, bez prave moći prosuđivanja i odvajanja bitnog od nebitnog. Život koji živimo drži nas u zabludi i uvjerenju kako moramo ostati pasivni, ništa ne poduzimati, a posebno ne na planu osvješćivanja, jer osvješćivanje znači suočavanje s istinom. Djelujemo nagonski, ne vjerujemo svojoj inteligenciji koja je neovisna od osjetila, i sve se čini da svakim danom napravimo jedan korak unazad. Zarobljeni u tom novom svijetu privida, prestajemo razmišljati svojom glavom, prepuštajući da nas drugi vode nepoznatim putem. A vode nas jer pokušavaju marginalizirati, pa i uništiti sve što je različito od njihovog plana, jer tako hoće, jer im je u interesu.
I ovo sramotno obilježavanje Dana neovisnosti pokazuje kako to izgledaju igre bez granica, baš poput onih koje je osmislio Charles de Gaulle, ali s drugačijom porukom i iskrivljenim ciljem. Politika je ponovno zašutjela nad činjenicama, nad istinom. Pokazala je opet kako su zdravom čovjeku neprihvatljive želje pojedinca ili skupine koje se psihološkom projekcijom prenose na kolebljive pojedince, na nas same, i koje u konačnici nesvjesno postaju naša svrha života i ostvarivanje njihovih planova ambicija. Niti jednom riječju u čestitkama, odavanju počasti nije spomenuto ime predsjednika Tuđmana. Nije spomenuto ni ime agresora, ime onoga koji je razorio zemlju Hrvatsku. Ni granatiranje Banskih dvora, dan ranije nije izašlo iz njihovih usta. A bio je to itekako važan dan, jer da je kojim slučajem taj ciljani atentat uspio pitanje je kako bi se sve dalje odvijalo. Nevažno je, čini se bilo i da počast polaganjem vijenaca na Mirogoju osobno odaju i predsjednik Josipović, premijer Milanović i predsjednik HDZ-a Karamarko. Svi do jednoga poslaše svoje izaslanike. Gdje su bili? .
I opet 8. listopada pokazali su kako unatoč svom njihovom šlamperaju manipuliraju svima nama, oduzimaju nam slobode misli i izbora, a da nismo ni svjesni toga, pa i na ovaj dan koji nas vrati na spoznaju kako se vodi kontinuirana politika nekakvog pomirenja u kojoj se pokušava izjednačiti agresor i žrtva. O scenariju koji zvuči kao neka fikcija vrijedi razmisliti, ako ništa zbog dosadašnjih iskustava, ali i činjenice kako fikcija ne mora biti nužno i u potpunosti izmišljena. Pokazali su kako im je domoljublje nepoznanica, kako su sluge svojih gospodara koji ne stanuju ovdje. Kako ne služe svom narodu i ne štite hrvatske nacionalne interese, i koji ne znaju da imaju tu obvezu prema hrvatskom narodu – jer druga ne postoji, i nikada i nije postojala.
Ali, čemu čuđenje kada slušamo kako su partizanske kape lijepe kape, kada u 21. stoljeću gledamo Kozaračko kolo, i kad svemu čemu svjedočimo dodamo i očekivano upotrebljavanje mitološkog Demona u ciljanom povlačenju pitanja komunističkih zločina, bez suštinske volje i želje da se isti ikada ispitaju. Samo u ovom zadnjem trebaju paziti kako ne bi potvrdili onu Titovu, kada je govorio kako zemlja koja ima takvu omladinu ne treba brinuti za svoju budućnost. A Titovi omladinci do sada su ili umirovljenici ili važni čimbenici u politici.
Iako je višegodišnja politička demagogija, ispitivanje vlastite mentalne sposobnosti razumijevanja što se krije iza političkih poteza nesumnjivo ostavila duboki trag, ostaje mi nepobitna činjenica kako nismo toliko bespomoćni, i kako postoji onaj dio nas koji se zove osjećaj zadovoljstva, a koji nas determinira ljudima. Činjenica kako će kad-tad doći vrijeme političara koji neće šutjeti nad istinom i tako mijenjati povijest. Vrijeme političara koji se neće ovako tašti, uobraženi i samoživi, zavučeni u svoje rupe sigurnosti, održavati u stranim strukturama moći, u konformizmu, daleko od težnje i spremnosti da se žrtvuju i posvete našem dobru.
Činjenica je isto tako da naše političare, naše famozne lidere u toj svojoj borbi za vlast očekuje i mogući poraz. Nešto sa čim se mi svakodnevno susrećemo, a to je susret sa stvarnošću. Doživljeni poraz, htjeli oni to ili ne neminovno će ih vratiti upravo tamo od kuda su i došli. Tamo gdje se nalazi narod, gdje su bili prije političke karijere. Samo sada će se kroz svoj politički put kojim su se penjali, i koji je od strane njihovih poklonika bio posut cvijećem vraćati potpuno sami, politički potrošeni i omraženi. To nije ništa drugo doli životna filozofija i potvrđeni aksiom, koji su isti koliko god nam se činilo da nisu, doživjeli i doživljavaju u svojim usponima i padovima. Razlika između njih i nas je u tome što smo mi i dalje tu. I dalje tražimo neke svoje nove favorite, a oni koji će to prestati biti naći će se na njima najgoroj margini, na mjestu gdje običan puk uvijek i oduvijek živi. U stvarnom životu. Naša snaga i naši interesi su u svojoj suštini puno jači, nego se to nama čini.
Snježana Nemec
