Idem gradom ovih dana kroz park Kolakovac od biskupije prema Privrednoj banci. Prvo sam naišao na bistu čovjeku o kome još uvijek sređujem dojmove i emocije. Slike mi kroz glavu prolaze. To je papa Ivan Pavao II. koji me je mnogo čim fascinirao.Događaj atentata i oprost atentatoru u meni je promijenilo shvaćanje života.
Na 13.svibnja prije 30 godina u 17 sati i 19 minuta Turčin Ali Agca pucao je na Papu Ivana Pavla, koji je obilazio četrdesetak tisuća okupljenih vjernika na općoj audijenciji, koja je zbog velikog broja vjernika i vrućine održana u popodnevnim satima na Trgu Svetog Petra. Papa se srušio i pao u ruke svog tajnika, monsinjora Stanislava Dziwisza. Ta je slika za nekoliko trenutaka obišla cijeli svijet. Ljudi su ostali zapanjeni. Nisu mogli ni vjerovati da je tako nešto moguće u 20.stoljeću. Pape se ubijalo u mračno doba 11., 12.i 13.stoljeća.

Ovaj atentat na Papu Ivana Pavla II. ostaje i nakon 30 godina enigma puna tajnovitih  značenja. To je potvrdio sam Papa, izjavivši kako je jedna ruka pucala, a druga je preusmjerila pravac metka. Netko je svakako namjeravao ubiti Papu. Nevidljiva je snaga spriječila da metak pogodi životne organe i prouzroči smrt. U 15 minuta Sveti se otac našao na operacijskom stolu u bolnici. Ekipa koja je operirala Papu, ostala je iznenađena količinom krvi, koju je izgubio pacijent. Metak je uništio donji dio trbuha i veliki dio unutarnjih organa. Kirurški je zahvat trajao pet i pol sati. Građa papinog tijela bila je jaka te je odlično reagirao. Vođa ekipe za operaciju,kasnije je priznao da je ostao iznenađen nevjerojatnim prolazom metka, koji je izbjegao životne organe. Za milimetar je izbjegao središnju aortu, kralježnicu i nervna središta.
Postavši svjestan da se sve to zbilo 13.svibnja, na blagdan Gospe Fatimske, Papa se sjetio da u Vatikanu postoje dokumenti o poznatoj trećoj fatimskoj tajni, koja je objavljena 26.lipnja 2000. Sveti je Otac zaželio da mu donesu u bolnicu te papire. Posebno je bio ganut središnjim djelom dokumenta, u kojem se govori o jednom biskupu obučenom u bijelo, koji teškom mukom ide među tijelima brojnih mučenika prema križu. Taj je biskup i sam pao na zemlju ubijen oružjem. Papa se Ivan Pavao II.prepoznao u toj sceni i dugo je o tome razmišljao. Uspostavio je vezu sa sestrom Lucijom, jedinom preživjelom vidjelicom i svjedokinjom ukazanja u Fatimi, i tražio objašnjenje. Shvatio je da je Bog već od početka vodio njegov život, da mora nastaviti svoj hod prema križu, koji se nalazi na uzbrdici te da se za spasenje svijeta mora suočiti s teškoćama, a i fizičkim i duhovnim trpljenjem. Ovaj je atentat ostavio jasne tragove na apostolsko djelovanje Pape Ivana Pavla II. U tri je navrata hodočastio u Fatimu, iznijevši već prvi put jasno svjedočanstvo Blaženoj Djevici Mariji, tvrdeći da ga je ona spasila svojim posredništvom.

Papa je preživio atentat, ali je kasnije imao ozbiljne zdravstvene posljedice. Nije otkriveno tko je stajao iza atentata. Ali Ağca osuđen je u Italiji na doživotni zatvor. Pomilovao ga je talijanski predsjednik 2000. godine. Nastavio je služiti zatvorsku kaznu u Turskoj do siječnja 2010., jer je prije atentata na papu ubio vlasnika novinske kuće.Papa je posjetio Ali Ağca u zatvoru 1983. godine i sve mu oprostio. Razgovarali su tiho pa se ne zna sadržaj razgovora.

Ovih dana otvara se još jedna bista, a to je bista prvog hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana ispred Privredne banke. Za mene osobno ostat će zauvijek veliki čovjek, jer se pod njegovim vodstvom stvorena hrvatska država u nenaklonjenim ratnim okolnostima i obranjena od neprijatelja. Danas je osuđen kao vođa „ udruženog zločinačkog pothvata“ i skoro proglašen „zločincem“ od haških lakrdijaša. Zar je to moguće? Vidim da ga ovaj narod nije zaboravio i to je dobar znak. Nemojte zaboravljati svoje! Gledam mjesto gdje je bista kardinalu Alojziju Stepincu i vidim da se prvi hrvatski predsjednik nalazi u „sendviču“ između dva blaženika. Čini mi se dobar taj „sendvič“, jer tko od čitatelja ne bi poželio biti u ovom „sendviču“? Imamo dva blaženika i zagovornika  na nebu za Hrvatsku! Ljudi moji , je li to moguće da je tolika simbolika na svega stotinjak metara u našem gradu?

 

Piše: Mladen Njari