U povodu izlaska iz tiska knjige pod naslovom „Žuta neman zavist“ odlučili smo se na intervju sa autorom ove knjige. Prva je to knjiga o zavisti na hrvatskom jeziku. Šimun Šito Ćorić (Paoča, Čitluk, 1. siječnja1949.)franjevac, hrvatski pjesnik, esejist, dramski pisac, antologičar.U Paoči polazi osnovnu školu, a u Dubrovniku klasičnu gimnaziju “Ruđer Bošković”. Bogosloviju studirao u Sarajevu i Luzernu, psihologiju u New Yorku. Diplomirao je teologiju u Luzernu, magistrirao psihologiju na Columbia University u New Yorku a doktorirao u Zagrebu. Od 1994. godine predsjednik Svjetskog kongresa Hrvata. Član je Hrvatskog društva književnika, švicarskog centra PEN-a te Society of American Poets.

 1.Moram priznati da sam sa zanimanjem pročitao Vašu knjigu o zavisti. Što Vas je potaknulo da se pozabavite ovom tematikom?

-Odavno me zanimala ta problematika s psihološkog i teološkog stajališta. Predajući psihologiju na više strana, dodirivao sam se povremeno i zavisti i njenih posljedica za pojedinca i društvo. S jedne strane, vidio sam sveprisutnost ovoga problema među ljudima, a s  druge, nedostatak studija o njoj. Pa na hrvatskom do ove, nemamo jedne knjige koja bi se usredotočila na ovaj problem.

 2.Zašto spomenuta knjiga nosi naslov „Žuta neman“ ili kako uspješno izjedati sebe i druge? Da li je to poziv vjernicima da se odreknu zavisti?

-Jasno je da zavidnici, uz štetu koju nanose drugome, izjedaju i sami sebe. Ovako jedan  glasoviti redovnik pisac, Abraham a Santa Clara, u 17. stoljeću opisuje zavist: za zavidnika sreća drugoga njemu je konopac koji ga davi, dostojanstvo nekoga njemu je teret koji ga pritišće,čast nekoga drugoga njemu je muka koja ga grize,  dobro nekoga drugoga njemu je žeravica koja ga peče itd., a njegova je izreka da je „zavidnik pas koji sam sebe ugriza“. Uz to, obično se kaže da zavidnici mijenjaju boje kad zavide, pozelene, požute,  ne mogu sakriti krive poglede,  posebno smrknuto lice.

 3.U knjizi,ali već i u samom uvodu naznačujete kako zavist prema nekim psihologijskim studijama velikim djelom proširena među „duhovnim licima“. Što je tome uzrok?

-Da, to se prema  nekim psihološkim ali i teološkim raspravama obično smatra kao posebna opasnost za duhovna lica, gotovo kao profesionalni defekt za koji imaju predispoziciju. Ja ponekad mislim da zavist kod duhovnih lica:

a) zbog samačkog načina života i svega što on nosi brzo dođe do izražaja,

 b) da ju se prije primijeti u njih,

 c) da se odgojem nije posvećivalo dovoljnu pažnju tom problemu,

 d) da među duhovnim licima kao i među svima drugih zanimanja ima nezrelih ljudi… Inače, i osobno se češće upitam, kako mi profesionalci na duhovnom polju na ovome nismo bolji.

4.Zavist spada u sedam smrtnih grijeha. Zašto vjernici ne uočavaju njezino razorno djelovanje ili zašto se u savjestima vjernika ne uočava tako dobro? Da li to znači da je u današnjim vjernicima ljubav prema bližnjemu i sve što na to spada ozbiljno u krizi i da nema samilosti i empatije?

-Već u Bibliji zavist se obrađuje na puno mjesta kao veliki ljudski problem i motiv za zlo sve do ubojstva. Sjetimo se samo Kaina i Abela ili Isusa kojega razapeše „zbog zavisti“. Nema dvojbe u Bibliji,  ako je išta ona je zavist uistinu đavolski posao. Ima mjesta u Bibliji gdje je zavist predstavljena kao ona koja nema samilosti ni empatije, kao da čovjeku pomrači um i zakloni svaki smiren pogled prema dobru i boljem, pokrene čovjeka da  da pošto poto umanji vrijednost bližnjega kraj sebe.

E sada, zašto vjernici ne uočavaju njenu razornost? Naprosto, zavist je u svim društvima i među svim ljudima toliko prisutna, da smo se svi na nju navikli. Ona je nešto kao – alkoholna pića u društvu. Znamo kolike su štete od alkohola, ali on je poželjan za svakim stolom, u svakoj kući. Vidite koliko se kažnjava upotreba drugih droga, recimo marihuane, a daleko je manje društvene i osobne štete od nje nego od alkohola. Tu je društvena dvoličnost na djelu, kako kod zavisti tako i kod alkohola.

5.Zavist je pogubna i za zavidnika i za žrtvu. Kako kad se pojavi postupati prema zavidniku kako bi se šteta minimalizirala i anulirala?

-U jednome od poglavlja u  svojoj knjizi, i u prvom i u drugom dopunjenom izdanju, bavim se s više strana načelnim i kratkim odgovorima na to pitanje i teško je u jednom odgovoru ovdje na njega odgovoriti. O čemu se tu sve radi i  što tu treba gledati naslućuju podnaslovi u poglavlju „Kako nadzirati vlastitu zavist“, pa evo neke nabrajam: Početi barem 20 godina prije rođenja (dakle, roditelji moraju biti na tom polju dobro odgojeni), Nadzirati i snositi svoje osjećaje u vlastitom je interesu, Zavist kao kočnica vlastite snage i kreativnosti, Ne zagorčavati zavišću svoju sreću i zadovoljstvo,  Konstruktivno ovladavanje zavišću, Kršćanski ideal nezavidnosti, itd.

6.Na str. 56 spominjete dvije ilustracije koje u umjetnosti pokazuju zavist. Ima li npr. prikaza zavisti u glazbi i književnosti?

-Na više mjesta se u klasičnoj glazbi, recimo u opernim djelima, razrađuje problem zavisti, a u književnosti je na sve stane opisivana, posebice zlodjela do kojih dovodi. Evo primjer iz 1. stoljeća poslije Krista iz djela rimskog pjesnika Ovidija Nazona, citirat ću  jedan dio iz njegovih „Metamorfoza“:

„…Ona promatra uspjehe kojima se ne veseli i u promatranju se izjeda;  najprije glođe druge, a onda samu sebe i to je njena vlastita patnja… Ona stanuje u najdubljim uvalama, gdje sunce ne dolazi, gdje nikada ne zapuše vjetar svježi, u magli i hladnoći što zalazi za kosti; tu nikad nema vatre, ali zato tame u izobilju“.

7.Na str.66 govorite o glasinama. Kako se boriti protiv glasina koje lansira zavidnik i tako nam uništava prijateljske odnose sa okolinom?

-Da, to je to područje gdje je gotovo uvijek najčešći izvor zavist, a to su glasine,ogovaranja, klevete, laži, pa i organizirano maltretiranje, recimo, na radnom mjestu, što se obično naziva mobing. Glasine spadaju u jedno od najjačih oružja zavidnih ljudi. Služe uglavnom da se promovira vlastite interese, a makne s puta one koji im smetaju. Psiholozi upozoravaju na sljedeći mehanizam u nama, a koji pogoduje zavidnicima koji serviraju glasine: ljudi često ne  vjeruju u nešto zato što je istinito ili dokazano, nego drže nešto za istinito zato što počinju vjerovati da je tako. Društveno znanje se, dakle, često bazira  na vjerovanju, a ne na provjerenoj istini.  I kad se pokaže da glasina nije istinita, ona ipak ne nestaje potpuno iz osobnog ili kolektivnog sjećanja, pa tako uvijek nešto od nje ostane. Za zrele i karakterne ljude glasine su glasine, bez vrijednosti, ali nažalost takvi su u manjini.

8.Na str.99 spominjete kako zavidnik jedva dočeka da nešto loše o drugom čuje i to proslijedi drugima. Oni, dakle, koji neprovjereno o drugom prihvaćaju loše informacije ustvari su prikriveno ili otvoreno pravi zavidnici. Znači li to da oni objektivno ne vide dobro bližnjega ili da su slijepi te da nisu u stanju objektivno prosuđivati stvarnost?

-Mogu biti zavidnici koji se negdje u dubini zbog zavisti vesele, zluradi su, što bi nešto moglo biti tako i tako. Međutim, rekoh, može tu 0. biti i drugih ljudskih slabosti, ako što je naivnost, lakovjernost, nezrelost, povodljivost itd. Naprosto, neizgrađene ličnosti.

9.  Što biste poručili svim čitateljima svoje ove knjige?

-Zavist je genetska, nasljedna i svatko je u sebi manje ili više osjeti, pa tu ne možemo ništa. Primatolozi  kažu da su i životinje zavidne. Prema tome, nitko nije odgovoran što mu se pojavi zavist. Međutim, svatko je odgovoran za svoje misli, riječi i postupke koje razvija na temelju tog osjećaja zavisti. I tu mi možemo svi na sebi raditi. Treba vremena, ali s osobnom vježbom, kršćanskom zdravom motivacijom koje ima i Božjom pomoći tko u nju vjeruje, možemo doći u stanje da se uistinu  mognemo radovati tuđem dobru, tuđoj sreći. Jer zavist je unutarnja žalost zbog tuđeg dobra. A onda je to ne samo jedan sjajan osjećaj, nego i rasterećenje i stav koji nam pomaže da budemo značajno uspješniji i sretniji u svom životu. Uvjeren sam, da svatko može puno postići na tom klesanju svog karaktera i ponašanja.

10.Spremate li još koju sličnu knjigu koja bi kao ova mogla zanimati čitateljstvo?

-Da, ali radije o svojim knjigama govorim kad iziđu nego dok sam u procesu pisanja. Eto, ove jeseni potpuno završavam projekt filma-mjuzikla o fenomenu Gospe iz Međugorja s naslovom „Jedna žena – Priča o ljubavi Kraljice Mira“, koja je izišla i izlazi u obliku knjige s tekstovima, na  DVD-u s filmom-mjuziklom i na CD-u sa svim pjesmama. Na hrvatskom i na još šest svjetskih jezika je već izišla, a sada u rujnu na tržištu bi trebao biti DVD još na ruskom, kineskom i japanskom jeziku. Velik je interes za ovaj projekt, a meni je drago i zbog sudionika u njemu. Uz stotinu tisuća hodočasnika u Međugorju kao „statista“, u njemu još sudjeluje oko pet stotina pjevača, glumaca, plesača i drugih sudionika. Tu su od Gibonnija, Meri Cetinić, Vinka Coce, Danijele Martinović, Đanija Stipaničeva do Dade Topića, Dražena Žanka, Ibrice Jusića i Ladarica.

    Mladen Njari