U zagrebačkom kinu „Europa“ sinoć je premijerno prikazan dokumentarni film pod naslovom „Nikada se nisu vratili“. Film je realizirala novinarka Nada Prkačin iz „Laudato TV“ produkcije, a u dokumentarnom smislu pomogle su Udruga ličana župe Boričevac i Zajednica povratnika Ličko-senjske županije. Film govori o patnjama Hrvata s područja istočne Like kojima su u tzv. narodnom ustanku 27. srpnja 1941. godine potpuno spaljena imanja, oko 430 ih je ubijeno, a preživjelima je 50 godina zabranjivan povratak u sela od Donjeg Lapca do Srba. Administracija samostalne hrvatske države do danas nije riješila imovinsko-pravne probleme, niti zemljišne knjige  vezane uz imanja prognanih hrvatskih obitelji.

    Film na osebujan i nadasve istiniti način progovara o postupnoj gradnji jednog lažnog mita i sustavnog iskrivljenja činjenica. Kada je   završio II. svjetski rat komunističke su vlasti prionule krivotvorenju povijesti. Njihova uloga u toj lažnoj povijesti  uvijek je bila pobjednička i „pravedna“ za razliku od drugih koji im nisu pripadali, a koji su obilježeni kao ubojice i manipulatori. Jedna od takvih lažnih istina odigrala se 27. srpnja 1941. u mjestu  Srb nedaleko od Gračaca. Desetljećima slavljen kao početak antifašističkog ustanka u Hrvatskoj, tim su datumom u stvarnosti počela protjerivanja, ubijanja, paljenja i uništavanja svega što je u tom prostoru  imalo pridjev hrvatski. Prvi su na najokrutniji način stradali članovi obitelji Ivezić iz sela Brotnja čijih je 37 članova, najviše žena, djece i staraca, živo bačeno u jamu.  U obližnjim hrvatskim mjestima protjerani su i ubijani nedužni, a njihovi domovi spaljeni do temelja. Jedini krimen je bio to što su bili Hrvati i katolici. Tako je bilo i u do rata i u mjestu Boričevac koji je u mahnitom četničko-komunističkom pohodu početkom kolovoza 1941. izgorio u svega  sat vremena. Njegovi stanovnici  morali su u progonstvo po cijeloj Hrvatskoj ali i svijetu.  Do danas se nisu vratili na razvaline svojih obiteljskih kuća. Razlog? Činovnički mentalitet i prespora administracije u RH. Tako se uspostavom demokratske Hrvatske ništa se nije promijenilo.  Umjesto da se obnove uništene kuće i potomci vrate na ostavštinu pradjedova, obnovio se spomenik u Srbu koji i dalje podsjeća na strašne zločine onoga vremena. Film „Nikad se nisu vratili“ traje 50 minuta i pravi je sat povijesne istine koja bi svoje mjesto konačno trebala naći i u školskim udžbenicima dugo skrivane hrvatske povijesti. Postupno otkrivanje istine o nekim događajima iz onog vremena traje presporo i predugo. Jedan od načina micanja laži svakako je isticanje istine. To se sinoć dogodilo u kinu „Europa“, kada je nakon projekcije film dugotrajni pljesak, valjda, označio neko novo vrijeme za prognanike   iz istočne Like i njihove potomke.

J. M. /L. O.

-