Možda mi se čini, ili je Hrvoje Račić pomalo izgubio kompas po pitanju ophođenja s ljudima. U njegovom reagiranju točan je samo segment teksta po kojemu smo se rukovali (ne zna po čemu to „srdačno“) i razgovarali. Račić se odmah po pozdravu počeo cerekati, govoreći potpune neistine vezane uz moje navodno autorstvo teksta „To je to, …“. Budući da s tim tekstom nemam nikakve veze, pokušao sam to pojasniti Račiću. Umjesto da me sasluša, nastavio se cerekati uz riječi „ma nemoj se braniti, poznam ti novinarski rukopis“. Ne zna od kada je to H. Račić toliko kvalificiran za prepoznavanje novinarskih stilova, rečenične sintakse, parabola i ostalih detalja novinarskog štiva, pa da sa sigurnošću znade tko je autor nekog teksta. Vjerojatno je ove definicije pokupio od nekog sebi bliskog novinara koji je na njegovom platnom popisu. Ja nisam. Drago mi je da je Račić naveo kako sam o Općini Lovinac pisao puno dobrih stvari kada su se one i događale. Ali ne stoji da je iz mojega pera on „odjednom postao nepoznati načelnik, gubitnik i totalni negativac“. O tome na takav način nikada nisam pisao. Niti o Račiću, niti o bilo kome. Tako i u svojem reagiranju tupi istu, svoju nepostojeću teoriju obojenu paranojom. Potpuno je netočan i dio reagiranja u kojemu tvrdi kako je njegov „odgovor bio u blagom tonu s osmjehom na licu da mi je poznat njegov rukopis, ali da se ispričavam ukoliko on stvarno nije napisao prethodne članke na spomenutom portalu koji zadnjih dana objavljuje vrlo grube, neistinite i pretenciozne članke koji se tiču mojega imena“. Račić opet laže jer mi se nije ispričao zbog besmislenih uvreda, nego je otišao u PUB neprestano se cerekajući. Što je u cijeloj toj priči smiješno, teško je mi dokučiti. Račić očito još nije shvatio kako nekim ljudima smeta kada ih se optuži za neke stvari s kojima nisu povezani. Mnogi su preko mojih leđa pokušali lomiti politička i ostala koplja, ali ne dopuštam da me se lažima dovodi u kontekst zbivanja s kojima nemam poveznice. Nisam ni pod kakvom zaštitom, kako u svojem reagiranju opet netočno navodi Račić, ali svakako ne volim da mi se provokativnim cerekanjem u lice iznose potpune izmišljotine. Ukoliko je Račić navikao na takav odnos, to je njegova osobna stvar. Dio reagiranja H. Račića gdje stoji:“Gospodine Smolčiću, duboko i iskreno Vam se ispričavam što sam slučajno hodao ulicom i pristojno Vas pozdravio i pristojno postavio pitanje. Obećavam da se to više nikada neće ponoviti. Idući put kad Vas vidim prijeći ću na drugu stranu ulice kako Vas nešto ne bi uznemirilo“- nastavak je njegovih neiskrenosti, sitnih provokacija i opet izmišljotina jer mi prilikom susreta nije postavio niti jedno pitanje, nego uz provokativni smijeh iznosio laži i besmislice. Ono što u reagiranju H. Račića svakako uvažavam jest naša zajednička ljubav prema Domovini. To smo uostalom obojica dokazali i tijekom Domovinskog rata!
Zahvaljujem redakciji na uvrštenju ovoga teksta.
Marin Smolčić, novinar
