Poštovani, javljam vam se s tematikom o kojoj nitko ništa ne piše. Osobito ne naši lokalni prtali. Naš prelijepi Otočac i Gacka dolina imali su prije rata skoro 25 tisuća stanovnika, a po zadnjem popisu nešto manje od 10 tisuća. Kada bi se sada pravio popis ne znam bili nas bilo 5 ili 6 tisuća. Stari umiru, mladi nam odlaze. Umjesto zajedničkog rješavanja ovih problema,nas razdvajaju podjele.

Na nedavnom sastanku u Županiji kada se rješavala stambena problematika bili su svi osim predstavnika Otočca. Čak smo i LAG premjestili u Ogulin. Zajedničko nam je što danas svi hvale pok. dr. Dražena Bobinca, našeg prvog gradonačelnika, a kada je obolio svi su ga se uglavnom bili odrekli.

Sve su glasnije tvrdnje da će se pusti dijelovi okolice Otočca naseliti nekim novim stanarima. Za njih će biti smještaja, novaca, posla… Ali za našu mladost ne, pa su mnogi već potražili sreću u bijelom Svijetu. Nadam se da će se takva praksa prekinuti.

Ljutim se kad se spomene da je Otočac grad-slučaj. Pa pogledajmo samo koliko se suicida ovdje dogodilo, koliko tučnjava, koliko provala i krađa, koliko nam mladi piju alkohol. Ni ja ne volim taj izraz o gradu-slučaju.

Da smo podijeljeni vidi se iz naših bajnih portala i lokalnog radija Otočac. Kada Grad Otočac nešto dobro pokrene jedni pišu da je tosuper, a drugi da ništa ne valja. I obrnuto. Zašto se to radi. Ako je nešto dobro, pohvalimo to, a ako nije recimo da nije.

Moj dida se hvalio Ličkim biserom, najboljim pivom onoga vremena. Nema ga već godinama, kao što je ugašena ili smanjena proizvodnja mnogih firmi. Nekada smo gospodarski bili najjači u ovom dijelu Hrvatske. Nedavno nam je izgorila Chosmokemia. Posla je sve manje i ne bih voljela da moja djeca život potraže izvan Otočca. Zato što smo svi ovdje rđeni i volimo naš Otočac.

/*podaci o autoru nalaze se u redakciji/

L. O.