Jesenska idila koja to nije

0

Većina manjih mjesta našeg priobalja pružaju ovih dana slične vinjete. Barke su izvučene na kopno i poredane na rivama, vjetrovi kovitlaju otpalo lišće, tek pokoji stariji žitelj izaći će na kišu da bi unio u dom drva i pregledao je li sve u redu. Nestala su i jata galebova i tek pokoji će kružiti oko porta očekujući kakav zalogaj u ova gluha vremena. Zato ne nedostaje gladnih mačaka što u čoporima trče prema svakoj kući u kojima još netko stanuje.

Penzići-tajkuni?!?

Oglas

Donji Starigrad paradigma je primorske duboke jeseni. Na rivi ribarske mreže čekaju neki bolji dan, kada se „uvrimeni“, da bi ih umorni ribari posljednji puta “kalivali“ u 2014., a većina njih možda i zauvijek. Nije ovo nekakav izmišljeni pesimizam. Netko „odgovoran i svjestan ukupne situacije“, neki ne pretjerano socijalno senzibilizirani činovnik iz resornog Ministarstva mudro se dosjetio da treba zabraniti dopunski ribolov umirovljenicima čiji mjesečni prosjek mirovine iznosi više od 1640 kuna po članu domaćinstva. Kako se došlo do ove famozne cifre teško je reći. Kao što je teško reći u kojoj to državi živi netko tako mudar i domišljat kada ne vidi da (slabo plaćene) djelatnice u super-marketima svako malo ispisuju nove cijene artikala. Uvećane, dakako. Koncem ove godine tih će famoznih 1640 kuna biti daleko manje vrijedne, nego li na početku ove godine. Po toj činovničkoj i neosjetljivoj logici svatko čija su prosječna primanja veća za jednu kunu od dopuštenog prosjeka, moći će se samo sjećati dana kada je bacao mreže, imao dobar ručak ili prodao koju kilu oslića. Ljudi koji su najbolje dane svojih života marljivo radili, danas žive ispod standarda dostojna čovjeku u europskoj Hrvatskoj, ali su zato po državnim kriterijima postali posebna kategorija tajkuna i treba im zabraniti ribolov mrežama.

Značenje skulptura nepoznato, autor također

Ali da u ovom sivilu slika i događaja ne bude sve mračno dosjetio se netko nepoznat. Taj Netko je na dvadesetak mjesta uz cestu do Starigrada postavio kamene skulpture, posložene onako napamet, ali opet tako simpatične i originalne. Stoje već godinu dana i odolijevaju burama. O njima se pripovijeda, ali ih nitko ne ruši jer su u tmurnom ozračju zaboravljenog mjestašca dokaz da netko svojom maštovitošću ipak želi podsjetiti ljude kako se s malo truda može nešto promijeniti. Nešto naoko minorno, ali opet vrlo znakovito. Ako ništa drugo, skulpture ipak zagolicaju maštu prolaznika koji se pitaju što to one predstavljaju? Stajat će tu dok se neki mudri činovnik „tog i tog“ ministarstva ne zabrine i upita je li u pitanju (ne daj Bože) nekakva subverzivna djelatnost, ili kakva skrivena, tajna poruka?!?
M. S.