Ovogodišnja proslava 25. obljetnice VRO „Oluja“ u Kninu bila je znakovita po mnogo čemu. Svakako je najvažniji eho ove proslave bila nazočnost potpredsjenika hrvatske Vlade Borisa Miloševića (SDSS) koji je na određeni način svojim dolaskom u Knin označio novi atribut pomirbe na koju se čeka četvrt stoljeća. Zašto je trebalo proći toliko vremena?
Službeni Beograd i sva sila tamošnjih udruga i organizacija sačinjenih od Srba iz ex-Krajine i dalje smatraju kako su hrvatski Srbi žrtve, a Hrvati agresori u vlastitoj Domovini. Uporno se iskrivljuje istina pa na koncu ispada kako su Srbi jedine žrtve ovoga rata. Kao da se Vukovar, Škabrnja, Voćin, Borovo Selo i Široka Kula nisu niti dogodili. Tijekom četiri godine okupacije više od četvrtine Hrvatske, Srbi su uz pomoć tzv. JNA i srbijanskih paravojnih formacija pobili više od 10 tisuća ljudi, gotovo 500 djece, razorili gradocve i sela, dok su mnogi uhićeni Hrvati, vojnici i civili, prošli kazamate u Srbiji. Mnogi se nikada nisu vratili pa Hrvatska i danas od Srbije traži nestale.
„Svemirski narod“ koji i dalje iskrivljuje povijest
Suočavanje Srbije s još jednim ratom koji su neslavno izgubili ima za tu naciju nesagledive i moralno pogubne posljedice. Desetljećima su se zavaravali kako su oni „svemirski narod, jedine žrtve svih ratova u ovom dijelu Europe, pravični i istinoljubivi“, a zapravo su agresori koji su odjednom dokazali bliskost zvijezde i kokarde, a četnički zločinac Draža Mihajlović odjednom postade antifašista i prvi gerilac Europe?!? U II. svjetskom ratu bili su toliko pravdoljubivi da su 1941. godine u Berlon poslali depešu kako je Beograd prva europska prijestolnica koja je „Juden frei“! Izmišljena terorija genocida i protjerivanja Srba tijekom Oluje demantirana je mnogo puta, o čemu postoje i pisani podaci po kojima se iseljavanja Srba iz tzv. Krajine 1995. godine bilo planirano od strane njih samih „da se spasi srpski korpus iz Krajine“.
Kako bi prihvatila ruku pomirenja i isprike aktualna hrvatska vlast je već najavila obilazak mnogih mjesta gdje su ginule nevine civilne žrtve. Tako su se na tome popisu našle i Varivode kod Kistanja gdje je skupina hrvatskih vojnika u rujnu 1995. godine pobila 10 staraca. Zločin je to bez opravdanja i tu nema mjesta tvrdnjama kako je netko taj čin izvršio iz osvete.
Hoće li se netko sjetiti Široke Kule?
U Širokoj Kuli pored Gospića je tijekom četverogodišnje okupacije ubijeno 40 civila, mahom hrvatske i četvero mještana srpske nacionalnosti. Sračunate likvidacije Hrvata i nepoćudnih Srba od strane velikosrpskih agresora počele su u listopadu 1991. Tada je u smrt zajedno s majkom pošla i Verica Nikšić, trinaestogodišnja djevojčica. Nakon mučenja likvidiran je i Ivica Nikšić s nepunih 17 godina života. Rodbina nikada nije našla posmrtne ostatke 10 ubijenih. Da im se barem poklone na zadnjem počivalištu, pomole se i zapale svijeću. Od naredbodavaca i egzekutora nitko nikada nije zbog ovih zločina završio u zatvoru.
Široka Kula 25 godina čeka da se netko od predstavnika Srba u Hrvatskoj sjeti ove tragedije. Pomirba je kulturološki, ljudski agens koji potvrđuje kako se zlo dogodilo, ali život nezaustavljivo ide naprijed. Ostaju patnje živih koji nikada neće zaboraviti što se to dogodilo u ovom pitoresknom mjestu. Pa kada će se premijer Plenković ili netko od njegovih suradnika uskoro pojaviti u Varivodama, što je svakako novi čin pomirbe, u najmanju ruku bi bilo korektno prema žrtvama i njihovim obiteljima i prijateljima da se netko od predstavnika Srba u Hrvatskoj pokloni žrtvama Široke Kule.
L.O.
