Na vrhovima Velebita snijeg, a u Karlobagu se vegetacija „otela“. Ovo su kontrasti koji i danas vizure ovog dijela „ličkog primorja“ čine toliko posebnim. Vrijeme je pretežno oblačno, južina „gura“ po svome, ali se pomalo vedri od Zadra.
Na moru koje pomalo valja, tek pokoja barka onih najupornijih. Za udičarenje je dan već odmakao, treba pričekati večer. Onda se prevari pokoja ušata, plavica ili srun. Više iz gušta i za dobru marendu. Marljivi berači šparoga se još vrzmaju po kamenjar i okolo vegetacije koja ovih dana poprima drukčije, zrelije oblike.
Na karlobaškoj rivi poneki šetač nervozno gleda na sat (ili mobitel), čekajući vrijeme obeda ili kakvu važnu emisiju na TV. Nedjelja je, dan za opuštanje. A sutra će netko na posao, ili u školu, netko na barku (ako se „uvrimeni“). Naoko pospani Karlobag ima svoje užance i ritam koji ga uvijek čini toliko lijepim, posebnim, podosta drukčijim od drugih.
M.S.
