„Tek smo danas završili i dobili Domovinski rat. Od danas su hrvatski branitelji i građani slobodni. Živjeli smo u miru, a rat je još trajao“!
Ove rečenice, uz različite kombinacije i permutacije, bile su na usnama mnogih. Od 1995. godine traju kanonade srbijanske politike i njihovih hrvatskih poltrona po kojima je Hrvatska bila agresor na vlastitom teritoriju, dajući nam do znanja kako se riječ „Krajina“ ne piše uz znakove navoda jer je riječ nečemu legitimnom i stvarnom. Osuda generala Gotovine i Markača bile su im voda na mlin tvrdnji kako je Hrvatska vodila nepravedan rat i da za to netko mora biti sankcionirana. U težnji da bi politički i povijesno minorizirali Franju Tuđmana i njegov HDZ ,često se koristio Domovinski rat, dakle vrijeme kada su ti oponenti bili minorni činovnici ili sitni političari. Njima pobjeda Hrvatske nije nikada bila na srcu, niti su je doživljavali kao veliki povijesni doseg, a sve to samo zbog ljubomore i prethodnih činjenica. Jugonostalija je drugi razlog opskurnog odnosa prema briljantnim osloboditeljskim pobjedama zaključenim „Olujom“. Na stranu politički poeni, ali povijesna istina postoji samo u jednom obliku.
S druge strane službeni je Beograd od danas doslovno na koljenima. Dok se Hrvatska približava EU naši su susjedi nisu niti na početku. Za predsjednika imaju T. Nikolića, diplomiranog četnika (čitaj: četničkog vojvodu). Težnja da se četništvo izjednači s antifašizmom neuspjela je doktrina koju je cijeli svijet shvatio kao politički avanturizam. U Republici Srpskoj na vlasti je M. Dodig, istog mentalnog sklopa kao njegovi srbijanski mentori. Čak je i pro-europski B. Tadić, dok je bio predsjednik Srbije, koristio sirotinju izbjeglu iz Hrvatske da bi osvojio pokoji glas. Na svaku obljetnicu „Oluje“ bljuvao je otrov i s posrnulim vodstvom „Krajine“ lio suze po brojnim mitinzima. O uzrocima rata nikada nije izravno govorio ili upirao prste u prave krivce. A Srbi iz Hrvatske nikako da shvate da ih Beograd već desetljećima koristi samo kao sredstvo za stvaranje Velike Srbije. U svakom, ali baš svakom obraćanju narodu srbijanski su lideri od 1995. na ovamo neizostavno prozivali Hrvatsku zbog „Oluje“, napuhavali broj izbjeglica, poginulih, materijalne štete. Zaboravljali su i notonu istinu da su diljem Srbije postojali konc-logori u kojima su bez suda mučeni i ubijani mnogi hrvatski branitelji i civili. Koja je to država dobila rat, a (umalo) izgubila mir? Koja je država izgradila kuće onima koji su na nju podigli oružje, dala im mirovine, sve beneficije i općenito se ponašala kao da se ništa nije dogodilo? Kao u onom ratnom vic-dijalogu hrvatskog branitelja i četnika kada se bradati svat pita: „Ko nas, bre, zavadi“? Možda smo mi u Hrvatskoj od dans malo mudriji i svjesniji vlastitih vrijednosti? Već se moglo čuti da će se ( za početak) zatražiti da pročetničke organizacije iz Beograda i Banjaluke kod nekadašnjeg ustaškog logora Jadovno više ne bljuju svoj otrov prema Hrvatskoj i Hrvatima, tobože žaleći za žrtvama II. svjetskog rata, a zapravo dijeleći nam moralne lekcije po kojima smo mi genocidan narod kojeg uvijek treba držati na oku. A poneka majica s likom Draže Mihajlovića i četničkom parolom „Sloboda ili smrt“ što je oblače dolazači na komemoravciju više je dekorativni element, dio srbijanskog folklora koji za cilj ima veličanje „neshvaćenog Dragoljuba-Draže“ jer je on, eto, mislio najbolje, a mi Hrvati nikako to ne želimo shvatiti!

M. S.