U 9  prometnih nesreća kada su tijekom ove godine automobili udarili u konje lutalice na području Like, niti  jedan konj nije bio čipiran!?! Uz to, niti jedan konj nije imao vlasnika(?). Tako je bilo i  u zadnjem slučaju kada je 41-godišnji vozač izgubio život pored Gospića. Ničiji konji diljem Like harače po usjevima, sudaraju se s automobilima i općenito  prave nerede. Iritantno i  intrigantno u isto vrijeme. Po svemu sudeći lički će lovci u lovno-gospodarsku osnovu ubuduće morati uvrstiti novu lovnu divljač. Konji lutalice bi se po mnogo čemu mogli uklopiti u ovaj sarkazam jer te životinje slobodno lutaju Likom, najčešće rubovima šuma.

Zovemo Hrvatsku poljoprivrednu agenciju. Kada je gospođa koja se predstavlja kao „Ha-Pe-A“ čula o čemu je riječ, čulo se ono prepoznatljivo „ne mrem bilivit“! Onda nas spaja s prvim odgovornim (nema imena), pa s drugim, opet bezimenim. Nakon kraćih stanki slijedi ono stereotipno:“ Gospoda su danas zauzeti“!

Od veterinara doznajemo kako na području Grada Gospića, Općina Lovinac, Karlobag i Perušić ima 120 čipiranih konja. Uredno su zbrinuti, timareni i hranjeni. Ukupni broj nečipiranih konja veći je za najmanje tri puta. Netko uredno prima poticaje, a čipovi su po nečijim ladicama. Zbog toga su inspekcije nemoćne. Kada nečipirani konj skrivi prometni udes ili načini štetu na usjevima-onda nema vlasnika, niti se kome može ispostaviti račun za odštetu ili oduzeti poticaj.

I konje čipiraju, zar ne?!?

Ukoliko niste znali, dobro je pročitati još jednu  „kvaku“ u ovoj priči. Hrvatski veterinari smiju čipirati svaku životinju, od buhe do slona, ali ne i konje. Zašto su konji izuzeti, lako je dokučiti. Poticaj je sjajna stvar, a dobivati 2 500 kuna po konju koji luta bespućima i  spava u šumarcima,  nije zanemarivo. Zid šutnje obavija cijelu priču koju nitko godinama ne želi razriješiti. Od jednog vlasnika konja, ili bolje reći korisnika konja, doznajemo zanimljiv podatak.

– Konji nisu moji. ‘Ko bi meni dao novce za krdo konja.!?!  Znam da nisu čipirani, al’ me niko za to ne pita. Gazda sidi u Zagrebu i ne zna kako konji izgledaju. Njemu ide poticaj, a meni ostaje ždrebad. Isplati se to jer su konji po šumama, niko ih ne čuva. Samo ponekad zimi priđu i bacim im koju balu sijena. ‘Ko bi ih tol’ke ‘ranio? Nemam  štale za 5 konja, a ne za ovol’ko!!!

Na upit kako se to može tako organizirati, kada su propisi za stjecanje poticaja prilično rigorozni, stiže lakonski odgovor.

-Ma kakvi propisi. Važna je lova!!!

H.J./L.O.