Ako pšenično zrno umre, donosi obilat plod

Najavljujući svoj pohod Hrvatskoj, papa Benedikt XVI. istaknuo je da želi hodočastiti na grob bl. Alojzija Stepinca. Time je i nas potaknuo da razmislimo o značenju Stepinčeva groba, ali i drugih grobova. Započeli smo korizmeno vrijeme koje nas upravo priprema i vodi prema grobu Kristovom jer će se u njemu dogoditi uskrsnuće. Grobovi su u svim narodima bili sveta mjesta, a posebno u kršćanskom svijetu. Naš narod suočava se s činjenicom da je mnogima na ovim našim prostorima bilo uskraćeno pravo na grob. Što nam je činiti?

1. Korizma započinje Pepelnicom a završava Isusovim grobom.

Na Pepelnicu slušamo kako smo prah i kako ćemo se u prah povratiti. Već sam početak zorno nam govori što smo mi po sebi. Ta svijest liječi nas od svake bahatosti i oholosti i stavlja u stvarne okvire ljudskih moći i nemoći. U te okvire ušao je i Sin Božji kad je postao čovjekom i na svome tijelu osjetio ljudsku nemoć. U korizmi pratimo Isusa i učimo se nasljedovati ga na cijelom putu njegova javnog života sve do groba. On je svojima navijestio da će tako završiti, ali nije rekao da je to tragedija i poraz. Svoje umiranje, kao i umiranje onih koji su njegovi, usporedio je sa zrnom pšenice koje samo ako umre donosi obilat rod. U grobu u koji je položeno mrtvo tijelo Isusa Krista pobijeđena je smrt i Krist je uskrsnuo na život kakav daruje svima onima koji u nj vjeruju, koji su i sami spremni umrijeti poput zrna pšenice kako bi istom snagom kojom je Krist uskrsnuo i oni postali dionici vječnog života. Na taj način i oni mogu donijeti obilan rod. Krist je tako uspostavio novi način gledanja na umiranje i na grob. Prateći Isusa Krista, kršćanin radosno nosi Kristovo umiranje u sebi, vjerujući da će se i Kristovo uskrsnuće očitovati u našem tijelu.
Kristov grob postao je tako početak boljega svijeta za svakog čovjeka. Kršćani su i u vrijeme progona sačuvali predaju o mjestu Kristova groba, posjećivali ga i budili u sebi nadu da će se i u njihovom grobu, u njihovom umiranju zbiti pobjeda života nad smrću. Kada je kršćanstvo dobilo slobodu na mjestu Kristova groba izgrađena je velebna bazilika. Sa svih strana svijeta onamo su kršćani hodočastili pa je upravo taj grob postao duhovno središte kršćanstva. Kada je krajem jedanaestog stoljeća taj grob došao u nekršćanske ruke, cijeli kršćanski Zapad zgrozio se nad tom činjenicom i krenuo u oslobađanje groba. U tom žaru učinjeno je mnogo toga što se kosi s kršćanskom ljubavi prema svima, ali ostaje činjenica da te putnike ništa nije moglo jače povezati i pokrenuti ih koliko činjenica da je Kristov grob u rukama nevjernika.

2. Kristov grob u središtu kršćanskih okupljanja i slavlja

U svakoj crkvi središnje mjesto pripada oltaru. Oltar nije neka svetačka slika, nego žrtvenik na kojem se na otajstven način obnavlja Kristova žrtva. Zato se oltar naziva također žrtvenik. On označuje ono mjesto na Kalvariji gdje je Isus prikazao žrtvu svoga života iz ljubavi prema Ocu i svakom čovjeku; još više: svaki oltar u našim crkvama simbolizira grob u koji je položeno mrtvo tijelo Isusa Krista. Nazočni na svetoj misi svjedoče isti onaj događaj koji su svjedočili nazočni na Kalvariji. Zato vjernici govore: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo!“ No isti ti vjernici svjedoci su u isto vrijeme i onoga što su posvjedočili oni koji su se susreli s uskrslim Kristom i o tom susretu govorili drugima. Zato vjernici radosno kliču: „Tvoje uskrsnuće slavimo!“ Prema tome, i onda kada pobjednički slavimo Kristovo uskrsnuće, uvijek imamo u svijesti veličinu Kristove žrtve koja ima spasonosne posljedice za sve koji u njoj sudjeluju.
Žrtveni karakter mise očituje se jasno u obredu posvete oltara, gdje se oltar predstavlja kao mjesto na kojem su se prikazivale žrtve i kao stol za kojim se blaguje žrtvovano.
U starom svijetu božanstvima su se prikazivale žrtve. Nešto od onoga što ljudi imaju uništava se, žrtvuje se na čast božanstva. Time se izražavala svijest da je sve od Boga i njemu pripada.
Prvu takvu žrtvu u Svetom pismu nalazimo kod Kaina i Abela. Prvi je stavio na žrtvenik i spalio plodove zemlje, a drugi janje. Bog nije primio Kainovu žrtvu zbog toga što je on mrzio brata svoga. Već je tim očita poruka da onaj koji prilazi žrtveniku treba biti u miru s braćom. Inače se Bogu takve žrtve ne mile. Na sličan način prikazivale su se žrtve tijekom cijelog Starog zavjeta. Jedan dio ubijene životinje spaljivao se Bogu na čast, a drugi dio su ljudi blagovali.
Melkizedek je prikazao kao žrtvu kruh i vino.
Novi zavjet ima samo jednu žrtvu: Isusa Krista. On je sam sebe prikazao Ocu kao žrtveno, nevino janje, kao izraz odanosti čovjeka Bogu i svome bratu. To se zbilo na Posljednjoj večeri i na Kalvariji. To je sveta žrtva, čisti prinos. Na oltaru se na nevidljivi način zbiva ono što je Isus najavio na Posljednjoj večeri i izvršio na križu: blagovanje i žrtvovanje. On je jedno i drugo. Time je utemeljio novi odnos čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku.
Crkva je nastala na toj žrtvi, na tom predanju.
Na mjestu gdje je prinesena Kristova žrtva ljudi su se okupljali. To mjesto postalo je okupljalište koje je naknadno izgrađeno u kuću (crkvu). Sastavni dio oltara je Kristova žrtva. Oltar je i žrtvenik na kojemu se prikazuje žrtva i stol na kojem se blaguje tijelo i krv prikazane žrtve (Isusa Krista). On je, dakle, slika onoga groba na Kalvariji u kojem je život pobijedio smrt, u koji je položeno mrtvo tijelo Isusovo, iz kojega je on uskrsnuo na neumrli život. Okupljanje vjernika oko oltara izražava vjeru da oslonjenošću na Kristov grob i kršćanin postaje dionik one pobjede nad smrću koja se dogodila u tom grobu.

3. Grobovi mučenika

Kršćani su od svojih početaka toliko cijenili Kristovu žrtvu da je ona postala razlog i središte njihova glavnog okupljanja: sv. mise. Shvatili su da je najveće bogatstvo za čovječanstvo u tome što je u svojim redovima imalo onoga koji je sav svoj život posvetio radu za dobro ljudi, koji ni onda kada je bio osuđen na najsramotniju smrt, nije nikoga prestao ljubiti, pa ni one koji su ga osudili i mučili. Njegova patnja bila je čista od svake mržnje, od svake klice zla. Time je formulirano polazište i načelo zajedništva svih ljudi: biti uvijek za drugoga. Gdje vladaju takvi odnosi, svatko može naći svoje pravo mjesto. Uskrisivši Isusa od mrtvih, nebeski Otac je jasno odgovorio na Pilatovo pitanje: Što je istina? Istina je da je spasonosno živjeti za drugoga, nevin patiti za njega, pa čak i umrijeti.
Takvu patnju cijenila je zajednica koju je Krist osnovao – Crkva. Svi oni koji su na Kristovom putu stradali, bili su njezin ukras i bogatstvo. Kršćani su se na mjestima takva stradanja okupljali, ondje postavljali spomenike i gradili crkve u kojima su slavili životnu pobjedu svojih najboljih članova. Znali su, dakle, cijeniti patnju nepravedno osuđenih, patnju nevinih, napose onu podnesenu za dobro drugih. Patnju nevinih trebamo znati uvijek cijeniti. Na nevinoj patnji na Kalvariji izgrađeno je crkveno zajedništvo. Otuda poruka da svaka nevina patnja može postati polazište boljeg i trajnijeg ljudskog zajedništva. Ne može se graditi na mržnji: ni onoj progonitelja ni onoj prema njima. Krist nije poslao učenike po svijetu da navještaju Pilatove, Kaifine i Herodove grijehe i prijevare, premda ih je dobro znao, nego da navještaju ljubav koja je spremna sve podnijeti i sve oprostiti.
Prvi kršćani nisu se posebno bavili progoniteljima svoje braće, ali su duboko i trajno slavili i cijenili mučeničko svjedočanstvo svoje braće. Ime progonitelja sve je više blijedilo, a sjalo je neugasivim svjetlom ime vjernoga svjedoka – mučenika. To je bilo bogatstvo kršćanskih zajednica kojim su se dičile i za što su Bogu zahvaljivale. S druge strane, vjerovali su da trajna potraga za zločinima nosi sa sobom destrukciju, a ne bolju perspektivu, da svijetu neće biti bolje ako se kazne svi zločini, nego ako se cijene patnje nevinih.
Kao zajednica ljudi imala je i Crkva ustrojstvo slično drugim ljudskim zajednicama: u njoj su postojale više i niže službe, više i niže vlasti i ovlasti. No, osnovna vrijednosna ljestvica bila je koliko je netko vjerni svjedok Isusa i njegova djela. To svjedočenje nailazit će na otpor, pa čak i na odbijanje svijeta koji je nošen drugim duhom. Zato je svjedok spreman podnijeti velike žrtve.
Dakle, grobovi mučenika bili su za kršćane mjesta okupljanja i molitve. Često se sveta misa služila upravo nad grobom da bi tako znakovito bila povezana jednim žrtvenikom (oltarom) i žrtva Isusova i žrtva njegova sljedbenika – kršćanina. Grobovi kršćana, kao i drugih ljudi, bili su u prvim stoljećima izvan gradskih zidina. Zajednica je, dakako, imala svoje bogoslužne prostore u samom gradu. Nakon što su kršćani stekli slobodu prenosili su tjelesne ostatke mučenika u gradske crkve. To je bila posebna svečanost i svaka zajednica slavila ju je pod imenom prijenosa. Mjesto novog pokopa u gradskoj crkvi bilo je često ispod same oltarne ploče, na kojoj se slavila Kristova žrtva. Oni, koji su život prinijeli Bogu u neograničenom predanju, trebali su počivati u najtješnjem dodiru s mjestom na kojem se slavio spomen Kristove žrtve u kojoj se njegovo tijelo «predaje» i njegova krv «prolijeva». U misne molitve (kanon mise) uključuju se i imena mučenika, kako je i danas očito u Rimskom kanonu. «Oltar i grob mučenika bili su, dakle, već tada stavljeni idealno i realno u onu usku vezu koja će kasnije prema liturgijskom pravu morati biti uspostavljena svuda gdje bude kršćanskih oltara», svjedoči stara predaja. Nastat će, naime, pravilo koje će važiti sve do reforme Drugog vatikanskog sabora, da u svaki oltar nužno trebaju biti pohranjene moći mučenika. To je iziskivalo darivanje dijelova tijela mučenika drugim crkvama koje nisu imale mučenika. Na taj način izražavala se vjera da je spremnost na mučeništvo temeljna vrijednosna osobina kršćanske zajednice i pojedinih njezinih članova.
U slučajevima kad su zbog nekih neprilika kosti mučenika bile izložene opasnosti da ih netko obeščasti ili ukrade, trebalo ih je skloniti na sigurno (translatio). To se često događalo u vrijeme Seobe naroda kada je sve izvan zidina bilo nesigurno. Kod nas imamo slučaj da su poganski Hrvati (Slaveni) zauzeli slavnu Salonu (Solin) gdje je 304. godine bilo mnogo mučenika, koji su poslije čašćeni i slavljeni ne samo u Dalmaciji nego i mnogo šire. Iz bojazni da Hrvati ne bi nedolično postupili prema ostacima mučenika, njihovim grobovima, poslao je papa Ivan IV. (640.- 642.) opata Martina da prenese kosti mučenika u Rim. Opat Martin obavio je taj posao, izgleda bez osobitih opasnosti, što znači da su ti prvi kontakti Hrvata s Rimom bili miroljubivi. Moći solinskih mučenika, među kojima i sv. Duje, pohranjene su u krstionici kod crkve Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Možemo reći da su prvi kontakti Hrvata s Rimom uspostavljeni preko mučenika.
Mjesto stradanja mučenika nisu nazivali mjestom smrti nego pragom preko kojeg je kršćanin prekoračio iz ovog prolaznog u vječni život. Svake godine na taj dan okupljali bi se na mjestu gdje je kršćanin bio mučen, odnosno gdje su ga pokopali. Nečim su to mjesto obilježili, a kada je kršćanstvo dobilo slobodu, na tim mjestima gradili su crkve u kojim bi se okupljali na bogoslužje. Na grobove poznatijih mučenika dolazili su i iz velikih udaljenosti preporučiti se pokojnima, vjerujući da je njihov zagovor kod Boga moćan, jer su do kraja ostali vjerni vjeri svojih krsnih obećanja. Posebno su dolazili iz svih krajeva na grobove gdje su svoju vjeru zasvjedočili mučeničkom smrću apostoli Petar i Pavao. Na tim mjestima sagrađene su poslije velebne bazilike. Još danas postoji običaj da katolički biskupi trebaju svakih pet godina posjetiti te apostolske pragove (limina apostolorum) i tom prigodom podnesu izvješće Svetoj Stolici o svojoj biskupiji.
Svijet će živjeti sve dok bude ljudi koji su se spremni žrtvovati za svoju braću. To isto vrijedi i za naš narod. Zato je važno da se okupljamo u školu žrtve oko oltara, jer tu je hrana za sadašnjost i budućnost.

4. Stepinčev grob

Izričita želja pape Benedikta XVI. da za vrijeme svoga posjeta Hrvatskoj hodočasti na grob kardinala Alojzija Stepinca, potiče nas da u duhu svoje vjere u ovo korizmeno vrijeme dublje promislimo o značenju toga groba za naš narod i za cijelu Crkvu.
Kada stanemo pred grob nekog pokojnika, pred nama je cijeli njegov život. Dolazi nam posebno u svijest ono po čemu je taj život bio važan za nas. U ovom slučaju Papa svjedoči da važnost Stepinčevog života nadilazi obiteljske, krajevne pa čak i nacionalne granice. Tim životom u cijeloj Crkvi učvršćivana je vjera u vječni život po Kristu u Bogu. Stepinčevo umiranje i polaganje u grob doista nosi u sebi snagu zdravog pšeničnog zrna koje svojim umiranjem donosi za cijelu Crkvu obilan plod. Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim. Današnji papa izričito kaže da želi hodočastiti na grob Alojzija Stepinca. Jedan i drugi gledaju na Stepinčevu smrt kao blago za cijelu Crkvu. Doći na nečiji grob znači gledati pred sobom cjelinu života onoga koji je tu pokopan. Kad je umro bl. Alojzije Stepinac vlasti su se zabrinule; bojale su se i mrtvoga Stepinca. Znale su da će narod dolaziti na njegov grob. Bio je to svojevrstan strah od groba. Najcjenjeniji su grobovi onih koji su mučenički završili svoj život, tj. prikazali su ga Bogu za spas ljudi.
Komunistička vlast u našoj zemlji smatrala je zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca opasnim za svoju vlast i proglasila ga zločincem kako bi ga mogla ukloniti, iako su njegovi tužitelji znali da imaju pred sobom pravednika.
Ističe se herojsko Stepinčevo držanje pred nepravednim tužiteljem i pred montiranim sudom. S pravom! No cijeli njegov život je primjer njegove ljubavi prema drugima, primjer tzv. evanđeoske osjetljivosti. Kada su ga na sudu nepravedno optuživali, znao je često odgovoriti: Moja je savjest čista! On je uvijek činio ono što je osjećao kao volju Božju. Ako je čovjek činio ono što mu njegova savjest naređuje, može biti miran, makar ga ne znam kako optuživali.
Stepinac nam je primjer kako se gradi bolja budućnost svojoj braći, kako se grade zdravi temelji za siguran život onima koji će nakon nas doći. Znati živjeti za njih, poučavati ih u pravoj nauci, biti svjetlo u njihovim traženjima. Nikakva tehnika to ne može nadomjestiti.
Mnogo toga za ljudsko društvo mogu učiniti dobri znalci: filozofi, tehničari, liječnici, političari. Ali svakako za suživot i sretno zajedništvo potrebni su ljudi koji su spremni cijeloga sebe ugraditi za dobro drugih, iz ljubavi prema njima. To su, zacijelo, oni koje nazivamo vjernima svjedocima Kristovim (mučenicima). Takvih Europa ima u svojoj povijesti i treba se na njih osloniti i na njima graditi svoju budućnost; Hrvati takvih imaju u svojoj daljoj i bližoj povijesti. Među njima se ističe lik bl. Alojzija Stepinca kojega je Ivan Pavao II. podigao za uzor svim kršćanima a – dakako – u prvom redu nama hrvatskim katolicima.
Papa je uvjeren, a i službena Crkva je to objavila, da grob u koji je položeno tijelo Alojzija Stepinca ima u sebi kristovske snage koja donosi obilate plodove.

5. Grobovi i pokopi u svijetu i kršćanstvu

Ljudi su od pamtivijeka, i prije pojave kršćanstva, s poštovanjem pokapali svoje pokojnike i pohađali njihove grobove. Sjećamo se kako je Antigona, glavna osoba u istoimenoj Sofoklovoj tragediji, i pod prijetnjom smrti pokopala tijelo svoga brata. Gledali smo nedavno na televizijskim ekranima kako trojanski kralj Prijam ponizno moli ubojicu svoga sina, Ahila, da mu preda njegovo mrtvo tijelo kako bi ga sahranio. Već je gore rečeno kako su kršćani sahranjivali svoje pokojnike, a posebno one koji su mučenički završili.
Grobovi naših predaka vezani su neraskidivo s našim životima. Sjećamo se onih godina kada su mnoga naša braća i sestre živjeli u progonstvu i četiri godine nisu mogli posjetiti grobove svojih pokojnih. Bolno su proživljavali činjenicu da su im oteti i grobovi onih koji su im dali život. Sjećam se također razgovora s našim iseljenicima u dalekim zemljama. Teško im se bilo nositi s činjenicom da su otišli daleko od grobova svojih roditelja, baka i djedova.
U zadnje vrijeme sve više se u javnosti u nas govori o ljudima kojima je bilo oduzeto pravo na grob i na pokop. Među njima su naši djedovi i očevi, bake i majke, naša braća i sestre. Na tisuće i tisuće ljudskih kostura ili razbacanih ljudskih kostiju otkriva se u brojnim jamama po Hrvatskoj i Sloveniji. Dugo se o tome nije smjelo govoriti. Sada se govori, ali pitanje je jesmo li se mi, naša hrvatska javnost, prema toj činjenici ispravno postavili. Kršćani trebaju prednjačiti u izrazu poštivanja prema brojnim nevino stradalima i odbačenima na način nedostojan čovjeka. Takvih slučajeva imamo i u bližoj prošlosti. Još i danas mnoge naše majke mole vlasti da dobiju i sahrane tijela svoje djece, stradalih branitelja.
Grob je, kako rekoh, bio svetinja od pamtivijeka. Posebno su s počašću sahranjivani oni koji su stradali boreći se za živote drugih: jednoga, grupe, naroda, svih ljudi. Što je ljubav šire zahvaćala, zaslužuje da dobije i šire priznanje. U spomenutim jamama brojni su nevini i zaslužni ljudi, a nemilosrdno im je pogaženo ime i svako ljudsko dostojanstvo. Naša obveza da ih dolično sahranimo i grob(ište) im obilježimo veća je od one koju su u sebi osjećali Antigona i Prijam.
Među njima bilo je mnogo onih koji su hrabro svjedočili svoje vjerničko, ljudsko i narodnosno uvjerenje od 1945. do 1990. Komunizam je zaustavljao protok dobrote koju su oni pokrenuli. Nije se smjelo lijepo govoriti o Stepincu. Loše da! I o mnogim drugima. Te postavljene brane negdje još i dalje stoje. S druge strane, mnogo smo toga prepustili zaboravu. Dignimo postavljene brane i spašavajmo od zaborava sve ono što je bilo lijepo u prošlosti ove sredine. Čuvati a ne odbacivati lijepo i vrijedno iz svoje prošlosti. Obveza je našeg naraštaja da odradi dug prema žrtvama. Prethodni naraštaj nije to smio činiti. Naš naraštaj to može i treba učiniti!

Zaključak

Korizma vodi kršćanina prema Kristovom grobu kao mjestu gdje je pobijeđena smrt i cijelom svijetu svanu spas. Zato je Kristov grob u središtu našeg okupljanja kada smrt Gospodnju naviještamo i uskrsnuće njegovo slavimo. I svi oni koji su Krista nasljedovali na njegovom putu zaslužuju da se i njihovi grobovi posebno časte, jer time odajemo poštovanje njihovoj osobi i cjelokupnom njihovu životu. Zato Papa želi hodočastiti na grob bl. Alojzija Stepinca jer je u taj grob položeno tijelo osobe koja je u Kristovom duhu prešla svoj životni put i svojim životom obogatila ne samo Crkvu u Hrvata, nego i opću Crkvu. Taj grob, a još više Kristov grob, obvezuje nas da se ispravo postavimo prema svojoj braći i sestrama kojima je oduzeto i pravo na grob. Crkva u Hrvata i cijela nacija trebaju se zauzeti da se ta civilizacijska a još više kršćanska nepravda, koliko je god moguće, ispravi.

mons.dr.Mile Bogović, gospićko-senjski biskup