Zadnjih godina vijesti na dalekovidnicama s nacionalnom koncesijom prometnule su se  dobrim dijelom u prostor za crnu kronike. Provale, pljačke, razbojništva, pronevjere, prijevare, korupcija-dio su sadržaja kojima nas neki mediji zasipaju. Osim tih velikih lopovluka, u većim prodajnim centrima male krađe dio su svakodnevice. Pokušali smo doznati što se krade, kako se to čini i tko su ti sitni lopovi. U četiri super-marketa u Gospiću čuli smo slične priče.

-Mali smo grad i svi se znamo, pripovijeda nam mlađa djelatnica. Zato je ponekad neugodnije nama koji krađu primijetimo, nego li onima koji kradu. A krade se skoro sve, osim velikih artikala koji manje koštaju i teško ih je sakriti. Krađe se razlikuju i po danima u tjednu. Petak je najgori. Sajmeni je dan, gužva u trgovini pa je teže kontrolirati kupce. Mnoge već poznajemo po krađama pa onda na njih više pratimo. Konzerve, voće i povrće, prehrambeni artikli, mliječni i suhomesnati proizvodi-sve se krade. Alkohol jednako kradu muškarci i žene. Najstarije fora kad nekog zateknemo u krađi da se opravdaju „kako su robu greškom stavili u torbu“. To je najčešće opravdanje. Teže se opravdaju kada im robu nađemo u džepovima kaputa i jakni.

U drugom super-marketu pokušavamo doznati utjecaj  socijalnog statusa među lopovima.

-To vam nema veze. Onda bi značilo da više krade sirotinja i da se najviše kradu kruh i salama. To se krade najmanje. Niko ne krade parizer. Kradu kulenje, trajne kobasice, pršut, skupe sireve, svježe meso, piliće… Stara je fora dio robe staviti u košaricu, a dio u svoju torbu. Kradu i djelatnici policije, službenici, tzv. ugledne dame. Jedna je prije par dana  dulje vremena bila kod kozmetike. Onda smo vidjeli da nedostaje komplet za manikiranje, uvijači, četka za kosu…  Sigurno nije krala iz potrebe. Valjda gušt, što ja znam, kazuje prodavačica opisujući na svoj način kleptomaniju kojoj pribjegavaju i ljudi što u kupnju dođu u automobilima od 20 tisuća eura na više. Klinci kradu slatkiše i grickalice, skrbne domaćice hranu, „alkosi“ boce pića… Ipak, pravilo je da pravila nema jer s vremena na vrijeme klinci pod jakne sakriju poneku bocu, a i domaćice se „zabune“ pa neko bolje vino završi u njihovoj torbi, prije nego li dođe do blagajne. Ono što raduje jest zajednički zaključak naših sugovornica.

-Srećom su građani u većini pošteni ljudi i sebi ne bi dopustili rušenje ugleda krađom. Lopova je puno, puno manje, nego li poštenih kupaca!

Po onome što smo čuli od četiri sugovornice, čini se da  te naoko sitne krađe na koncu stoje hrpu novca. Penzioneri i nezaposleni  kradu najmanje. Puno manje od onih kojima bi puni novčanici i tzv. veliki ugled  trebali biti ona unutarnja „kočnica“ za odustajanje od  krađa. U super-marketima možete ukrasti sve, ali ako vas pri tome uhvate počinili ste najveću krađu sebi samima: ukrali ste vlastitu čast!

M.S.