KUTEREVO/GOSPIĆ – Utočište za medvjede u Kuterevu sve je popularnije odredište jednog posebnog soja turista. Ovo je planinsko seoce upisano u sve važnije zemljovide istinskih zaljubljenike u prirodu. Ti su ljudi nekonvencionalni po mnogo čemu, a svoje će slobodno vrijeme uvijek provoditi izvan gradskih vreva i uobičajenih načina odmora i zabave. Jednako je tako nekonvencionalan i voditelj Utočišta Ivan Crnković-Pavenka. S volonterima iz nekoliko europskih država, njih 30, obišao je Gospić i okolicu. Otvoren, obrazovan, opušten i druželjubiv Pavenka već pri prvom kontaktu osvaja sugovornike.

-Volim za sebe reći da sam malo munjen. Kada sam bio dječak udarila me tzv. kuglasta munja, rijedak prirodni fenomen. Težih posljedica nisam imao, osim što za sebe kažem da sam nakon udara munje ipak ostao-munjen, šali se Pavenka dok nam živo opisuje Kuterevo i njegove posebnosti. U Gospić je poveo mlade volontere iz Bugarske, Njemačke, Francuske, Španjolske, Mađarske, Italije, Srbije, Litva, Latvije i Hrvatske. Zanimanje javnosti za Utočište sve je snažnije i dobre vibre iz ove komune brzo se šire. Pavenka je s mlađahnom ekipom najprije posjetio gospićku tržnicu dijeleći letke o Utočištu za medvjede.

-Neka ljudi čitaju, neka se zna da mi ondje brinemo o medvjedima. I što je još važnije –brinemo o ljudima!!! Ovdje su ljudi raznolike kulture, a u Kuterevu osjećaju dah iskonskog sela. Udaljena od kuće ta se mladost može ponašati sasvim opušteno, puno drukčije nego li doma.  Cijela je priča zarotirana još 1978., a 2002. smo i medvjede uključili. A riječ „utočište“ znači da se tamo može uteć’!!!

  Helena Poučk stigla je iz Starog Bečeja u Vojvodini. Volonterka je s najduljim stažom, pa je čak i studij zaštite prirode prebacila u Karlovac.

-Od kada sam stigla u Kuterevo sasvim sam prestala s planiranjem. Ovamo sam po prvi puta  došla prije 6 godina kada sam u Kuterevo dovela jedan kamp. Prije 3.5 godine ovamo sam došla s jednom grupom Amerikanaca i ostala. Do kada teško je reći jer sam u Utočištu pronašla sebe i jedan novi, drukčiji i  svakako bolji život! Svaki dan je poseban. Nema stresa, nema panike, nema utrke s vremenom. Srodili smo se sa mještanima i nekolicini starijih pomažemo u kući, odemo do trgovine, pomažemo u svemu. Za to vrijeme netko je već naložio vatru, skuhao kavu, netko hrani medvjede, prihvaća grupe posjetitelja… Svaki je dan različit i zato poseban.

   Pavenka je nakon Gospića svoje prijatelje doveo u Memorijalni centar Nikole Tesle u Smiljan. Dočeka ih je voditelj  centra Mile Čorak i ukratko ispripovijedao značajke ovog kompleksa. Na red je došla  stručna voditeljica Josipa koja je ovo šaroliko društvo povela u obilazak kako bi ih upoznala s dijelom Teslina naslijeđa. Pavenka je i za ovo imao svoj komentar.

-Došli smo se pokloniti velikom Tesli, geniju kojeg poznaje cijeli svijet. Ne postoji niti jedan naš volonter a da ne zna za njegovu veličinu. Poslije ćemo krenuti prema Velebitu i vidjeti gdje se proizvodi „Velebitsko pivo“. Za kraj današnjeg izleta idemo našem Božidaru Jerkoviću u Veliku Planu. Taj čovjek živi slično kao i mi. Pod samim je Velebitom načinio utočište za dušu, a dolaze mu ljudi koji bježe od stresa i svih zamki današnjega tempa života, kaže Pavenka, čovjek  čija je životna filozofija toliko jednostavna, a opet toliko posebna.

-Svi vide dugu nakon kiše. To je lako. Puno je teže proći ispod nje i proniknuti u njezinu dubinu.

                                                                                                                                M. S.