Uzimajući u razmatranje obrede Velike subote, susrećemo se sa simbolikom svjetla. I Uskrs i Božić; i Bogojavljenje i Svijećnica i Preobraženje, imaju mnoštvo službâ svjetla i manjih obreda koja uključuju dinamiku vatre i svjetla. U tome se simbolu na najsnažniji način prožimaju i povezuju dva ciklusa liturgijske godine: vazmeni ciklus i ciklus Božjega očitovanja u otajstvu Božića-Bogojavljenja.

Ne postoji religija i religioznost koja ne bi vatru stavila u središte bogoslužja kao znak kojim se izriče božanstvo i njegovo djelovanje. Veza s tako snažnim prirodnim elementom urodila je trajnom prožetošću obreda i vatre, odnosno obreda i svjetla, sa svom snagom višeznačnosti, jer vatra prosvjetljuje, pročišćuje, grije, sažiže, razara i preoblikuje. Zajedno sa zrakom, vodom i zemljom jedan je od četiri temeljnih elemenata stvorenoga i kao takva bogata je porukama za svaku kulturu u svakome vremenu.

 Ništa kao vatra ne izriče udivljenost i strah čovjeka pred otajstvom života, otajstvom Boga i onostranosti. Simptomatično je i to da vatra u obliku krijesa (vatre radosnice) lako oko sebe okuplja osobe, budi u njima otvorenost za razmatranje, daje im osjećaj zajedništva, bilo u radosti ili u žalosti. Uostalom, nije slučajno da je vatra u domu (premda je suvremeni način grijanja oduzeo snagu te slike koju izravno najbolje osjećaju ili siromašni u svojoj neimaštini ili bogati u potrebi za povratkom u izgubljeno prirodno ozračje) postala simbolom obitelji okupljene oko ognjišta u najprisnijemu i najdubljemu osjećaju solidarnosti.

Zapravo svjetl(il)a koja se koriste tijekom slavlja nisu imala, a danas gotovo uopće nemaju samo praktičnu funkciju, tj. funkciju osvjetljavanja, već imaju poglavito simboličku ulogu. Uporabom električne struje i drugih izvora energije ta se simbolička izvorna dimenzija pomalo izgubila. Još jedanput je obvezan odnos prema Svetomu pismu, bez kojega se ne mogu shvatiti kršćanski simboli. Simboli u kršćanskoj liturgiji na prvome mjestu izražavaju darovano Božje djelovanje koje prethodi bilo kojemu ljudskom pitanju. Taj je vidik temeljan, da bi se razumjeli liturgijski znakovi od upaljene vatre na vazmenome bdijenju do male svijeće koju vjernik pali pred slikom Majke Božje ili nekoga sveca. Tako je uostalom i sa svim drugim simbolima.

U cijelome Svetom pismu zapažamo da se Bog rado očituje osobito pomoću vatre: kako bi uspostavio svoj savez s Abrahamom (usp. Post 15, 17), kako bi ušao u dijalog s Mojsijem (Izl 3, 2), kako bi vodio narod pustinjom (usp. Izl 13, 21), kako bi sklopio savez sa svojim narodom na Sinaju (usp. Izl 19, 18; 24, 17). Ne treba se stoga čuditi što baš paljenje svjetiljaka na zalasku sunca subotom za izraelski narod postaje obred koji je duboko religiozna služba svjetla (lucernarij), od kojega će se razviti novo tumačenje i obred blagoslova svijeće u vazmenoj noći. Biblijskomu čovjeku vatra priziva spasenjsko Božje djelovanje, kako Židovu, tako i kršćaninu. Taj nadnaravni zahvat ima svoj vrhunac u Novome zavjetu gdje je krštenje znakovito poistovjećeno s vatrom (usp. Mt 3, 11) i gdje sam Isus uspoređuje svoje poslanje sa slanjem ognja »Oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću ako je već planuo« (Lk 12, 49). Sam početak Crkve nalazi se u slici plamenih jezika, znaka izlijevanja Duha Svetoga.

Dostatno je dozvati u svijest nekoliko biblijskih podataka da bi se otkrilo veličanstveno more simbolâ koje prožima čitavu povijest spasenja i pred kojim čovjek ostane zadivljen, jer u njemu leži bogatstvo poruka koje taj simbol naznačuje. S druge strane, istinski simbol jest baš onaj znak koji ne treba riječi, već progovara šutnjom. Simbol ognja i vatre svoje najveće obredno ozračje i slavlje ima u vazmenoj noći, i to ne zbog paljenja i blagoslova novoga ognja , već zbog paljenja svijeće, simbola Krista, istinske ognjene riječi koja je postala tijelom (usp. Jer 23, 29).

Bogoslužje u uskrsnoj noći vrijedilo je kao najznačajnije u cijeloj godini te kao srce
kršćanskog slavljenja uopće. Tekstovi, znakovi i tijek stare uskrsne liturgije  (npr. unošene uskrsnog svjetla) pritom su uvelike izgubili svoj smisao te su se još jedva mogli pojmiti i shvaćati u svom izvornom značenju. Važna želja liturgijskog pokreta u Katoličkoj crkvi bila je vratiti bogoslužju uskrsne noći njegov izvorni oblik i značenje. U reformi uskrsne liturgije pedesetih godina našeg stoljeća tu je želju Crkva i službeno prihvatila. Liturgija Velike subote sastoji se od četiri dijela:

1.služba svjetla

2. služba riječi

3.krsna služba

4.euharistijska služba

1.Služba svjetla

Unošenje svjetla, njegovo pozdravljanje poklikom „svjetlo Kristovo“ i običaj da se kod
večernjeg paljenja svjetla izgovara blagoslov svjetla, to jest hvalospjev i zahvala pred
svjetlom  pripadali su ceremonijalu zapadnih skupova u ranom kršćanstvu. Pobožnosti i bogoslužja u večernju često su započinjala na takav način. Pritom se moglo nadovezati na židovske običaje (npr. pohvala svjetlu kod paljenja subotnje svjetiljke). U predvečerje Uskrsa ovaj obred svjetla bio je posebno organiziran. Uskrsni hvalospjev (Exultet) koji je danas u središtu službe svjetla bogoslužja uskrsne noći u svojim osnovnim elementima potječe od takve euharistije svjetla. U svom razvijenom obliku Exultet je svečani hvalospjev uskrsne noći. U svom današnjem obliku Exultet se zasniva na tekstu koji je nastao u sjevernoj Italiji ili južnoj Galiji. Moguće je da su motivi svjetla i običaji sa svjetlom ušli i preko slavlja krštenja.

Služba svjetla započinje blagoslovom ognja i pripravom uskrsne svijeće, dva običaja koja su se razvila tek relativno kasno (12. stoljeće). U crkvi je svjetlo ugašeno. Ispred crkve je drvima zapaljena vatra oko koje se okuplja zajednice. Svećenik pozdravlja zajednicu, ukratko ih uvodi u smisao slavlja te molitvom blagoslivlja oganj. Tad se na tom ognju pali uskrsna svijeća. Tome može prethoditi obred kojim se svijeća obilježava križem, alfom i omegom (početnim i završnim slovom grčkog alfabeta; simbol Krista). U križ se potom može utisnuti pet zrna tamjana. Pritom se govori: „Krist jučer i danas, početak i svršetak, alfa i omega. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove
vječnosti. Amen. Po svojim svetim ranama slavnim čuvao i sačuvao nas Krist Gospodin.
Amen.“ Za paljenje uskrsne svijeće stoji: „Svjetlo slavno uskrsnulog Krista raspršilo tmine
pameti i srca.“

Tad slijedi ulazi u zamračenu crkvu. Đakon naprijed nosi uskrsnu svijeću. Triput staje
i svaki put pjeva „Svjetlo Kristovo“ (Lumen Christi). Svi odgovaraju: „Bogu hvala“. Zajednica pali svoje svijeće na uskrsnoj svijeći. Kad se ovaj ulaz završi, đakon
stavlja uskrsnu svijeću na svijećnjak na sredini oltarskog prostora ili na ambon. Đakon zatim pjeva  uskrsni hvalospjev, Exultet:„Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji, i za tolikoga Kralja pobjedu neka jekne trublja spasenje!“ Ovaj hvalospjev slavi svjetlo koje rasvjetljuje noć i pobjedu koju je izvojevao Krist. U drugom dijelu hvalospjeva izričito se prisjeća Izraelove Pashe i njegova izlaska iz Egipta kao pralika Kristove povijesti: „Ovo su naime vazmeni blagdani o kojima se onaj pravi Jaganjac ubija, čijom se krvi posvećuju pragovi vjernika. Ovo je noć u kojoj si najprije učinio da naši oci, sinovi Izraelovi, izvedeni iz Egipta more Crveno neovlaženim prijeđu stopama. Ovo je, dakle, noć koja je svjetlošću stupa raspršila tmine grijeha…“ Za vrijeme dok se pjeva ovaj hvalospjev svi stoje i drže upaljene svijeće u rukama. U velikoj je mjeri uobičajeno da se za to upotrebljavaju svijeće koje nose iste znakove kao i velika uskrsna svijeća.

2.Služba riječi

Služba riječi pripada izvornom sadržaju slavlja uskrsne noći. U njoj se vjerojatno u prvo vrijeme čitala povijest muke, smrti i uskrsnuća Isusova prema jednom od evanđelja. Stalni sastavni element bilo je i jest izvješće o izlasku Izraela iz Egipta (Izl 12-14). Već rano su posvjedočena i čitanja iz Post 1 (stvaranje) i Post 22 (žrtvovanje Izaka). U različitim pokrajinskim tradicijama broj čitanja koja se čitaju u noćnom bogoslužju kretao se od pet do petnaest.  Prijelaz iz tame u svjetlo koji je predočavao prijelaz iz Isusove muke u njegovo uskrsnuće  je anticipiran već na početku. Aspekt uskrsnuća gurnut je u središte. Time je bogoslužje uskrsne noći u cjelini postalo noćno slavlje uskrsnuća. Sveukupno je predviđeno devet čitanja (uključujući poslanicu i evanđelje).Zbog pastoralnih razloga može se birati između njih i broj starozavjetnih čitanja smanjiti na tri ili čak dva.
Nakon svakog čitanja slijedi pripjevni psalam: psalmist ili kantor pjeva psalam, zajednica odgovara antifonom. Zatim svećenik moli molitvu koja pripada tom čitanju. Poslije 7. čitanja (Ez 36), odnosno pripjevnog psalma i molitve koji slijede iza njega, čini rez: pale se oltarske svijeće, svećenik pjeva Gloria; tamo gdje je to uobičajeno na to zazvone zvona. Nakon što izmoli zbornu molitvu čita se kao 8. čitanje poslanica (Rim 6). Svećenik zatim zapjeva uskrsni aleluja koji zajednica ponavlja. Psalmist odnosno kantor pjeva psalam na koji zajednica odgovara s aleluja. Evanđelje kao 9. čitanje (Mt 28) i homilija zaključuje službu riječi u uskrsnoj noći.

3.Krsna služba

Kao što pokazuju mjesne predaje, krsnu službu se različito povezivalo s bogoslužjem uskrsne noći. Mogla se obavljati prije početka uskrsnog slavlja ili za vrijeme bogoslužja riječi. U Rimu se vjerojatno događala najprije u rano ujutro Uskrsa za vrijeme prelaska s razdoblja
žalosti na razdoblje radosti, između starozavjetnih i novozavjetnih čitanja službe riječi. U procesiji se išlo do krsnog zdenca odnosno do crkve krštenja. Tamo se događala posveta vode i samo krštenje. Potom se vraćalo na euharistijsko slavlje u crkvu. Za vrijeme procesije
pjevale su se litanije. Kad se kasnije više nije krstilo za vrijeme bogoslužja uskrsne noći i dalje se njegovala procesija i blagoslov krsne vode.

Krsna služba slijedi nakon evanđelja i propovijedi. Nakon kratkog uvoda pjevaju se litanije svih svetih. Na to se nadovezuje blagoslov krsne vode: za vrijeme molitve blagoslova koja podsjeća na povijesno-spasenjsko značenje vode (stvaranje – potop – Crveno more – krštenje
Isusovo – voda iza Isusova boka) uskrsna svijeća se (jednom ili triput) uranja u vodu. Tad se može krstiti. Krštenje započinje odricanjem sotone pojedinih krštenika  te propitivanjem njihove vjere. Krsna služba završava obnovom krsnih obećanja vjernika: svećenikov uvod – odricanje sotone – pitanja o vjeri – molitva – škropljenje zajednice blagoslovljenom vodom. Molitva vjernika zaključuje krsnu službu.

4. Euharistijska služba

Nakon krsne službe slijedi euharistijsko slavlje u kojem sudjeluju i novokrštenici. Ono počinje pripravom darova, a završava svečanim uskrsnim zaključnim blagoslovom. Popričesna antifona tumači to slavlje kao kršćansku pashalnu gozbu: „Žrtvovana je Pasha naša, Krist…zato svetkujmo s beskvasnim hljebovima čistoće i istine, aleluja“ (Usp. 1Kor 5,7-8).  S vremena na vrijeme pokušava se uskrsnu noć opet slaviti kao noć iščekivanja sa stvarnim noćnim bdijenjem.Nakon završetka bdijenja čitava zajednica izražava radost zbog pobjede nad smrću i Isusovog uskrsnuća.