Koliko god čovjek sebe uporno stavljao u prvi plan, utoliko priroda sve to negira. Kako drukčije opisati trenutni ambijent ljepota  NP Plitvička jezera, prirodnog bogatstva koji je za posjetitelje zatvoren od 21. ožujka zbog opasnosti od širenja epidemije.

Posvuda vlada tišina koju jedino remeti stalna intonacija žamora slapova. Čak su i ribe u čudu jer se na najvećem jezeru Kozjak ne miču elektro-brodovi. U cijelom parku fauna se još više približila stazama inače rezerviranim samo za ljude. Ovu pomalo elegičnu idilu remete jedino čuvari prirode jer, unatoč svemu, jedino oni obilaze nacionalni park.

Veliki slap obrušava se kroz tek propupalo zelenilo. Navikao na mnoštvo pogleda i ovaj se artefakt vjerojatno u čudu pita: gleda li ‘ko moju ljepotu? Naša apstinencija za uživanjem u prekrasnim Plitvicama u proljeće ponekad poprima razmjere apoteoze.

-„Kako se samo Plitvička jezera usude biti tako lijepa kada nas tamo nema“?

Ovo filozofsko pitanje je na tragu vječite rasprave je li drvo izazvalo buku kada se srušilo, a da to nitko od ljudi nije čuo? Površinu modro-zelenih jezera mjestimično dodatno uresuju jedino otpale latice cvjetova divljih trešanja. Sve bez ljudi vraća iskonu. Pomalo divljem, ali nenametljivo i bez filozofije.

L.O.