Hvar, Mljet, Brač, Dubrovnik, Makarska, samo su neke od ovogodišnjih destinacija gdje naši političari i bogatuni moče guze, dok ja i većina meni sličnih moče guzu u lavoru.
Viletine, jahte, hoteli, brodovi tek je dio popratnog sadržaja uvrštenog u njihovu ljetnu svakodnevnicu. Iako smo slobodu itekako skupo platili, u državi bez morala jedni imaju sve, džipove, bazene, kućerine, viletine, jahte, novac i prijatelje, jer ih je većina uz vladajući aparat preko noći osvanula bogata, dok s druge strane ogromna većina nema ništa, pa im isti ti politički bogatuni preporučuju stezanje remena, ali ovaj put sudeći po viđenom vjerojatno oko vrata, jer se više nigdje drugo nema stegnuti.
Nevino, sramežljivo kažu naši politmeni da se ne može cijelu godinu raditi bez godišnjeg, a pitam se ja kako je tek onima koji moraju cjelu godinu preživjeti bez plaće. Prosječnom hrvatskom građaninu godišnji odmor traje 23 dana, a toliko će najvjerovatnije trajati i većini političara. Dok prosječni hrvatski građanin uz paradajz, kapulu, krumpir iz svog vrta te slaninu i pršut pune bunkere automobila i kreću do ne tako dalekih plaža sa okusom mora, jedan naš političar besramno kaže da će za dva tjedna godišnjeg portošiti 40-tak tisuća kuna.
Pa što je tih 40-tak tisuća kuna, ma dajte, molim vas lijepo, to je tek vaša godišnja plaća, ili godina i pol mirovine vaših roditelja ili vas. Pa ima čovijek, ima se, može se, omogućili su mu oni koji su odlučili dati mu povjerenje na izborima. Nema kukanja, to je naša stvarnost, realnost, i tko nam je onda kriv za naš paradajz i slaninu ?! Ipak, ponekad se zapitam „ s čime su to junačine zaslužile“ ?!
Nije ni čudno da je u ličkim super(marketima) porast pokušaja krađa za 50 posto veći u odnosu na prošlu godinu, i ne čudi me dok naši političari tuku po janjetini, odojcima, morskim delicijama da neki jadnici traže po šumi šipak i kupine, žvaču lišće, glođu bukovu koru i piju kišnicu jer im je i voda zavrnuta. I dok svaki političar kaže da mora imati iphone, mora imati laptop, mora imati novi i skuplji auto, mora ići najmanje 2 tjedna na more, mora nositi majicu la costa, nasuprot njima svaki dan gledam ljude oko sebe kako se guraju oko snižene hrane, one kojoj rok trajanja ističe ili je istekao, kako prebiru srijedom ili petkom po štandovima na placi gdje vrište natpisi „ sve po 5 i 10 kuna“. Neki će reći, što se može, takav je život, neki su rođeni pod sretnom zvijezdom, Bog im je dao, ili, bili su u pravo vrijeme na pravom mjestu, ja ću se ipak prekrižiti i zahvaliti Bogu na ovom što mi je dao, i ljubomorno ću čuvati svoj lavor za močenje guze !!!
Dražen Prša
