Foto: Damir Borovčak

Golgota prognanih Boričevljana i njihovih potomaka još nije okončana. Istina, čini se da se stvari vezane uz povratak njihove imovine oduzete nakon II. svjetskog rata („Rek’o drug komesar!“) počele micati s mjesta, ali u predugim sudskim zavrzlamama prolaze mnoge godine. Zadnji koraci Udruge Ličana Boričvca i „eho“ tih koraka ipak bude nadu. Udruga se obratila predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, biskupu dr. Mili Bogoviću, Općinskom sudu u Gospiću i Općinskom državnom odvjetništvu. Postupak mirne nagodbe u svezi zemljišnih knjiga k.o. Boričevac postupak je star koliko i slobodna i neovisna Hrvatska. Kucalo se na mnoga vrata, pomoć je obećao (ali nije izvršio) i sada bivši predsjednik Josipović. Predsjednica Udruge Boričevljana Jadranka Matašin od sudskih instanci moli pojednostavljenje postupka, kako bi 2367 protjeranih i dijelom ubijenih Boričevljana, odnosno njihovih nasljednika, dočekalo nepravdu što traje od 1941. godine, kada je s 1. na 2. kolovoza u lažnom ustanku selo Boričevac nestalo u plamenu. Godine 1953. cijelo je područje jednim parafom nacionalizirano, a Boričevljanima je narodna vlast iz Donjeg Lapca „preporučila“ da se ne vraćaju. Neki uporniji su se vratili, ali su im se „dogodili požari“ pa su se u svega desetak godina u dva navrata vraćali na zgarišta.

Ponovno osnivanje gruntovnih knjiga za k.o. Boričevac formalno je započelo 21.svibnja 2015.na raspravi u Korenici gdje je konstatirano da bi to trebalo biti okončano zaključno s listopadom 2015., kada bi nasljednici mogli zatražiti povrat nekretnina od RH u mirnoj nagodbi. No, faktor vrijeme i vatrene stihije izbrisao je mnogo toga. Istražujući povijest svojih očevina i djedovina mnogi su Boričevljani utvrdili da su se pod jednim kućnim brojem nalazile po 2-3 kuće, odnosno obiteljske zadruge. U Državnom arhivu Austrougarska evidencija je na zadrugama, a pod istim prezimenima evidentirano je po nekoliko je zadruga, pa postoji problem točnog određivanja kućnog broja. U dopisu biskupu dr. Mili Bogoviću predsjednica udruge Jadranka Matašin moli:“ Oče biskupe molim Vas da mi pomognete, odnosno da pomognemo ljudima ako je igdje u crkvenim arhivu (od Kulen Vakufa, Bihaća,Banja Luke, Gospića ili Senja) sačuvana evidencija blagoslova kuća iz 1939. Ili 1940. od pok. Župnika Vladimira Stuparića. To bi bila krunska evidencija ljudima kao ishodište traženja kućnog broja uz koji se u povijesnom katastarskom izvatku vežu sve ostale čestice iz posjedovanja /vlasništva.“
Ostaje nam sačekati na koji će se način razriješiti ovaj lički gordijski čvor. Zakon radi po Zakonima RH, stare su zadruge prošlost, posebice kada su izbrisane s lica Zemlje i iz Zemljišnih knjiga. Plamen što je u jeku tzv. narodnog ustanka etnički očistio istočnu Liku zahvatio je i sve sakralne objekte i ondašnju vrlo preciznu crkvenu evidenciju. Očistio je i zemljišne knjige pa su imanja Boričevljana, Ivezića i drugih hrvatski sela, formalno prestala postojati. Fizički da, ali ne i u sjećanjima ljudi kojima niti hrvatska država nije pokazala minimum sućuti i solidarnosti da se nasljednicima u Boričevcu formalno-pravno vrate ruševine koje još od ljeta 1941. prekivaju mahovina i nepravda.

M. S.