Kako zapravo opisati unutarstranačke izbore u HDZ, nego kao nešto već viđeno, milijun puta prožvakano. Nešto što još uvijek nije savladalo pojam demokracije, a o političkoj kulturi kao stilu ponašanja, skupu vrijednosti i uvjerenja bolje ni ne govoriti. Ona se još uvijek mjeri u gramima, baš kao i cjelokupna politička scena. Ponovo, zapravo svjedočimo kako to izgleda kada hrvatska politika izgubi kompas, kada se egotripovi bave sami sa sobom, ne pokušavajući čak ni prikriti euforičnu, izvan svake kontrole prisutnu želju preuzimanja vodeće uloge u stranci. Ili bolje da parafraziram Mani Gotovac:„ Kao da je riječ o holivudskoj dodjeli Oscara u Mrduši Donjoj“.

Šest kandidata za izbor predsjednika, šest za 21. stoljeće politički nedoraslih aktera, koji nikada nisu savladali osnove Aristotelove tehnike uvjeravanja i stvaranja jakog argumenata, zašto su oni upravo ti koji će na pravi način voditi stranku. A utemeljenje na razumu jest primjena neoborivih činjenica za utjecanje na javnost. Zajedno s ethosom, korištenje razuma i logike moćna su oruđa u stvaranju dojma autoriteta, a upravo to neophodno pozivanje na logos, na razum nije nikada našlo svoje mjesto.

Retorika predsjednice HDZ-a Jadranke Kosor je u najmanju ruku zastrašujuća, dok javnosti svakodnevno poručuje kako na saboru stranke želi demokratski mandat. Jadranka Kosor čini se nije savladala značenje riječi vjerodostojnost, dosljednost, jer da je dotična htjela demokratski mandat, to je trebala napraviti kad ju je bivši premijer Sanader postavio za svoju prestolonasljednicu. Tada bi pokazala javnosti što je to zdrav politički razum, što je demokracija. Sadašnje igranje na kartu pathosa, provociranja emotivnih odgovora korištenjem metafora, nakon što je, koliko god to negirala izgrađivala kult ličnosti, više ne pije vodu. Čini se da i smijeh koji je toliko voljela i prakticirala, a koji je neupitno izraz čovjekovog najdubljeg previranja, prerastao u nervozu i paniku.

U ovakvom čušpajzu, u kojem se ne zna tko tu koga više podržava, tko kome zabija nož u leđa, nije ipak isključeno da Jadranka Kosor pobijedi na izborima, iako je percepcija u javnosti kako joj svi okreću leđa.

Darko Milinović čini se ne dvoji kako je on novi predsjednik HDZ-a. Kolike su mu stvarne šanse teško je u ovom trenutku predvidjeti, jer podršku koju mu daju Grabar Kitarović, Ivan Jarnjak, Gordan Jandroković, Katarina Fuček, Marina Matulović Dropulić, bivši ministar Radovan Fuchs, Dubravka Šuica, Božidar Kalmeta, Branko Vukelić,…..čini se ima i Karamarko. Ako je istina, kako se može čuti da predsjednik Josipović daje Milinoviću podršku, postavlja se pitanje-zašto? Koja je to poveznica, dodirna točka. Ako predsjednik Josipović skreće pažnju sa svoje poljuljane pravednosti pričom o ZAMPU i zgrtanjem novaca za autorska prava, ostaje visjeti u zraku-zašto baš Milinoviću podrška, a ne nekom drugom kandidatu.
Milinovićev problem, na kojem on sada kako kaže radi, je njegov nazovimo temperament koji nije poželjan u političkom djelovanju, i zbog kojeg često svjedočimo nekontroliranim izjavama. Ono što je puno opasnije i što govori o samom Milinoviću kao čovjeku, političaru je njegov uski, pogled na slobodu govora, djelovanja, izražavanja osobnog stajališta, pa tako poziva, obavještava o konferenciji za medije samo one novinare koji mu mogu donijeti čitanost, odnosno poručuje kako nisu svi dobrodošli. Radi se o nečemu na čemu će zasigurno morati još poraditi. Međutim, aduti s kojima raspolaže, i koji bi ga u konačnici mogli dovesti do pobjede na izborima je dugotrajno članstvo i predanost HDZ-u, uvažavanje i prepoznatljivost braniteljske populacije, poznavanje situacije i relacija unutar same stranke, volja za unapređivanjem samog sebe, što pokazuje učenjem jezika, radom na svojoj osobnosti, ali zasigurno i nešto što posjeduje, i što u javnosti ostavlja dojam otvorene i neposredne osobe.

Bilo kako bilo Milinovićeva pobjeda na izborima kao i Kosoričina nije isključena, i sa sadašnje perspektive čini se da su oni najozbiljniji kandidati za pobjednike !

Ono što bode u oči, što ne nalazi mjesta nekom razumu je pozivanje svih kandidata na pokojnog predsjednika Tuđmana, s jedne strane i odricanje od Pašalića s druge strane koji se pokušao vratiti, a kojeg je Tuđman zapravo smatrao svojim političkim sinom. Ne, samo da je kontradiktorno, već govori kako zapravo nemaju pojma što rade. Na žalost, svjedočimo kako su HDZ-ovi kandidati za predsjednika stranke što svjesno, što nesvjesno zastali u nekim bivšim vremenima, koji vode svoje stare bitke, i od kojih se sa sadašnje pozicije ne može puno očekivati.

Dražen Prša