Nakon prvih barikada i oružanih napada paravojnih postrojbi tzv. Martićeve milicije, noću u 1.14 h na Gospić su pale prve mine. Kao i cijeloga rata ispaljivane su nasumice, a od izbrojanih 46 detonacija te noći većina ih je bila vezana uz središte grada i stambene zgrade. U tome napadu ranjen je jedan hrvatski branitelj, planulo je desetak požara i načinjena  velika materijalna šteta.

Međutim, osnovni naum podlih napada je izostao: grad nije napušten! Napustio ga je tek dio starijih osoba i majki s malom djecom, dok  je većina građana ostala. Tih se dana dodatno ojačavala obrana Gospića od strane pripadnika Zbora narodne garde i policije. U vremenu do prvog potpisanog primirja u režiji UNPROFOR-a i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske na grad i okolicu palo je na desetke tisuća projektila pa je Gospić nakon Vukovara vjerojatno bio najrazrušeniji hrvatski grad u Domovinskom ratu.

Unatoč svemu život se nije zaustavio. Uz povremene prekide zbog uništavanja elektro-mreže, struje je ipak bilo, vode također, a gorivo se dijelilo na nekoliko lokacija na periferiji grada. Počesto smo mogli vidjeti kako ekipe Elektrolike pod minama popravljaju elektro-instalacije, a tako su cijeloga rata djelovali i vatrogasci, Vojni i civilni sanitet, Opća bolnica Gospić, dostava i većina institucija i ustanova svih razina.

Gospić se nikada nije predavao unatoč 13 vrlo jakih pješačko-topničkih napada. Kada su velikosrpski mediji učestalo javljali kako se borbe vode  za svaku kuću jer je grad već pao. Istina je da su se borbe vodile za svaku kuću, ali na prilazima gradu koji nikada nije pao!

M.S.