Teško je u nekoliko novinarskih redaka istaknuti ono najvrijednije što je čovjek učinio za svoga života. Još kada je riječ o Josi Mraoviću, ličkom Tuđmanu koji nas je jučer prerano napustio, ta je zadaća zapravo nemoguća.

Joso je cijeloga života mukotrpno radio ne bi li svojoj obitelji osigurao dostojan život. Onakav kojega on sam nije imao u svojoj mladosti. Budući je  dio života proveo izvan svojega Bilaja, Josu najbolje pamtimo od početka zadnjega rata. Hrabar, prkosan, počesto tvrdoglav, bio je okosnica obrane Bilaja. Sjetimo se pri tome samo dvaju ratnih slika.

Bilaj je tjedan dana bio u potpunom četničkom okruženju i prijetio mu je pad. Taj „mali Vukovar“ bio je osuđen na tragičnu kalvariju da nije bilo Jose i njegovih suboraca. Kada je ponestalo streljiva i lijekova, Joso je uspio izaći iz opkoljenog Bilaja i vratiti se natrag u obruč.

Kada je prvi puta bio ranjen dovezen je s prve linije obrane sav krvav i izrešetan. Na ulazu u gospićku bolnicu vikao je na medicinsku ekipu koja ga je prihvaćala.

-Krpajte me i odmah vozite nazad. Čovječe, Bilaj bi mogao pasti!

Ovakvih i sličnih ratnih situacija bilo je na pretek. Za svoj teški ratni put nikada nije tražio nikakve beneficije. Ostale su mu samo rane po tijelu i u duši. Nakon rata je jedan dječak iz Bužima ostao doživotni invalid, a  Joso mu je sagradio i poklonio novu kuću. Kada je god nekom trebalo dovesti i pokloniti građevinski materijal ili učiniti kakvu uslugu, Joso je to učinio. Bez pitanja o novcima. I nije to bila jedina akcija u kojoj je Joso pokazao veliko srce..

Ako je vjerovati onoj staroj izreci da dobra djela uvijek žive, onda ćemo se oprostiti od pravog ličkog Tuđmana koji nas je sve zadužio svojim djelima.

Redakcija portala Lika online upućuje dužni i iskreni pijetet prema Josi Mraoviću-Ličkom Tuđmanu i sućut obitelji Mraović.

L.O: