Što reći, eto još smo 5 godina stariji. Ali ne damo se, žilavi smo mi iz nekadašnje Ekonomske, Pedagoške, Elektro i Metalaca, a i ovaj put pokazali smo da još možemo, znamo i želimo.

Nakon 35 godina od  zadnjeg školskog zvona, generacija maturanata 1979. Šk. Godine, prošle se subote okupila u Srednjoj školi Otočac, na ulazu, tamo gdje im je ulaz nekada bio zabranjen.

Samo je mladost dovoljno smjela da prkosi, mijenja, ali i uljepšava ovaj svijet, a kada se vratite 35 godina do školskih klupa kako  je to učinila i „zlatna“ generacija otočkih maturanata 1979. – 2014. i kada se prisjetite svega onog što se dešavalo tamo nekih, na izmaku  70 – tih godina, onda zasigurno znate da ste puno mlađi, vedriji ali i kadri da ispijete noć do dna. A tako smo to mi i učinili.

I kako sada napisati koju  riječ o našem okupljanju kada samo riječi, koliko god ih birao neće opisati ono kako nam je i koliko dobro je bilo. Napisati da je 03.05.2014. godine jedna generacija učenika Srednje škole Otočac slavila tridesetpetu godišnjicu mature je premalo.

Na koji način, kakvim riječima napisati sve one osmjehe, suze i poglede. Kako napisati sve zagrljaje  i oduševljenje ljudi koji su nakon trideset pet godina vidjeli drage ljude, iste one s kojima su dijelili školske sate i dane, i velike odmore i klupu, priče pored Gacke, prvu, ukradenu cigaretu, i prvu simpatiju i prvo pijanstvo i jedinicu iz matematike i neopravdane sate u dnevniku.

Na koji način opisati onaj isti osjećaj proslave mature od prije trideset pet  godina. Kao da je vrijeme stalo, kao da nas sve ove godine i događaji ne razdvajaju, kao da smo opet u istom, našem vremenu i na istom, našem  mjestu, sa istim, našim pjesmama i istim osjećajem nade. Prije trideset pet godina jedna generacija mladih je stasala i razišla se sva zaigrana po bijelom svijetu.

Znamo  i vjerujemo u naše osjećaje jer smo preplavljeni njima i jer nas usrećuju i daju snagu i nadu, i nose, i nose, i nose… sve do novog susreta. Brojni refreni pjesama nepokvarene i neisprljane mladosti iz onih godina vratili su se na jednu noć u krug, u sjećanja kada smo znali oko škole, po Fortici, Umcu, u parku prepričavati tajne, danas liječnika, inženjera, zanatlija, biznismena, ekonomista, pedagoga, novinara, veterinara, privatnih poduzetnika…, tajne ondašnje rokenrol generacije ljudi kojima je prijateljstvo bilo sveto. Svi smo mi ostali uvijek isti, i u duši baš kao maturanti čisti.

Iako je 35 godina od zadnjeg izlaska iz škole ostalo za nama, obećali smo jedni drugima da ćemo se ponovno vratiti, uskoro, za pet godina, sa istim pogledima, sa istim suzama u očima, sa istim očekivanjima i vjerovanjima da ovakva generacija ostaje zapisana u povijesti jednog vremena koje se neće vratiti ali će u našim srcima i sjećanjima zauvijek ostati.

Ivanka Kranjčević, Mirta Kovač, Davor Štefanac, Jasna Orešković, Maja Šimunić, Željko Gašparović, Mate Bunjevčević, Mirko Posavi, Marina Pavelić, Albert Semenčić, Manda Kranjčević, Jure Marković, Marica Jerbić, Ljerka Devčić, Marijana Aleksić, Biserka Ostović, Stjepan Pavlović, Tomica Brlić, Ankica Cvitković, Anđelka Francetić, Jadranka Dujmović, Jure Kostelac, Franjo Orešković, Živko Orešković, Milan Tomac, Mate Bunjevčević, Ivica Kostelac, Dražen Prša.

Dražen Prša