„ Promatraj žive primjere svetih otaca s kojih odsijeva istinska savršenost, i vidjet ćeš kako je malo i gotovo ništa ono što mi činimo. Ah, što je naš život usporedimo li ga s njihovim?

Sveci, Kristovi prijatelji, služili su Gospodinu u gladi i žeđi, u studeni i golotinji, u trudu i muci, u bdijenjima i postovima, u molitvama i svetim razmatranjima, u progonstvima i mnogim sramoćenjima.“( Iz knjige Tome Kempenca Nasljeduj Krista)

U našem narodu ima puno velikih i svijetlih likova. Si­gurno su to, na prvom mjestu, sveci i blaženici. Mi se njima divimo, ali nam se oni postavljaju i kao uzori za nasljedovanje. Gledajući njih, mi moramo otkrivati i ostvarivati svoju svetost. U svim razdobljima povijesti Bog daje pojedince koji nam svijetle i kao svjetionici stoje da nam dadu pravac kojim trebamo ići. Jednostavno, oni pokazuju put prema nebu jer je to konačno cilj kojem trebamo prispjeti. Osim svetaca i blaženika ima veliki broj i sluga Božjih kao i onih koji su umrli na glasu svetosti. Mnogi su od njih obogatili našu Crkvu i domovinu kao mučenici, nacionalni junaci i heroji vjere, ljubitelji malog čovjeka, borci za ljudsko dostojanstvo, lju­di samozataje i skrovitosti.

Uobičajeno je svece promatrati kao neobične i pomalo čudne ljude. Kad kažemo nekome da je svetac, tada mislimo da je on toliko pravedan, pošten, krepostan i pobožan da to izaziva poštovanje i divljenje, ali i podsvjesnu odbojnost i ismijavanje. Njima se u čast prave kipovi, njima se vjernici obraćaju u molitvi, časte njihove sličice, mole ih za zaštitu. Oni kao da ne spadaju u naše sfere, kao da nisu živjeli na zemlji ili kao da nemaju ništa s našim svagdašnjim životom. Tako su, nažalost, sveci postali suprotnost od onoga što se njihovim proglašenjem svetima htjelo postići. Crkva je htjela dati ljudima uzor kako da svi postanemo sveti. Nastao je rascjep, i stoga jedva kakva mogućnost da sveci budu uzor, da bi ih netko od ljudi pokušao nasljedovati. Oni se čine nedokučivima pa nitko i ne pomišlja da bi trebao biti kao oni. Gledamo li pak živote svetaca, vidimo da u njima nema ništa što bi stvorilo takav mentalitet.

Nasljedovati svece uvijek znači slijediti Krista, jer je svaka svetost, pa i svetost onih koje Crkva zbog njihove herojske kreposti uzdiže na oltar, samo slika Isusove  svetosti. Heroizam i junaštvo nesebične i požrtvovne ljubavi, kojim se svecima dive čak i oni koji ne vjeruju, uvijek je ukorijenjen u nesebičnoj Isusovoj ljubavi. Sveci nam uvijek otkrivaju nove mogućnosti kršćanskog života. Njihovo značenje ne počinje tek njihovom smrću. Kad Crkva nekoga proglašava svetim, hoće reći, taj život kako ga je živio dotični svetac, jest izvorno kršćanstvo, premda način na koji je taj dotični svetac živio, nipošto nije nešto što se samo po sebi razumije. Naše nasljedovanje svetaca ne smije biti mehaničko, ropsko, materijalno, tako da bismo doslovno kopirali njihova djela. Nasljedovanje svetačkih primjera valja nam prilagoditi vlastitim uvjetima, slijediti savjet razboritih i kreposnih ljudi. Autentično štovanje svetaca uvijek uključuje i nasljedovanje njihova primjera. Svaki je kršćanin pozvan ostvariti svoju vlastitu svetost, te naći samoga sebe u toj svetosti. ”Nasljedujte mene, kao što ja nasljedujem Krista”, reći će sveti Pavao (1 Kor 11,1).

Najpoznatija knjiga o svetosti kao nasljedovanju Isusa Krista je ona od Tome Kempenca pod naslovom „Nasljeduj Krista“. Ova je knjiga, poslije Svetog Pisma, najviše tiskana i prevođena knjiga na svijetu. Postoji više od 2000 izdanja „Nasljeduj Krista” i stotine prijevoda. Ono što on piše u  knjizi „Nasljeduj Krista” o unutrašnjem životu, o poniznosti, dobroti, miru, čistoći u namjerama i u ljubavi, očito je zrcalo njegove vlastite čiste, ponizne, miroljubive i prosvijetljene duše, jer on je i živio ono što je naučavao.Toma Kempenac želi i svojem čitatelju otvoriti oči i srce za sreću unutrašnjeg i višeg svijeta. No, on pri tome postupa kao dobar poznavalac ljudi i ljudskih duša. On nikada ne napušta tlo stvarnosti, ne gubi se u mističkoj tami i neodređenom oduševljenju. On svom čitatelju na putu svetosti odnosno nasljedovanja Isusa Krista kaže:

„Nije odmah sve izgubljeno, ako te salijeću mnoga iskušenja.Ti si samo čovjek, nisi Bog od mesa i krvi, ti nisi anđeo. Sve dok živiš i protiv svoje volje si podložan promjenama, čas radostan, čas tužan, čas nagao, a zatim pun smjernosti, suh i mršav kao pješčana pustinja, marljiv, zatim trom, ponekad pun ozbiljnosti, drugi puta lakomislen i nagao.”

Za Tomu Kempenca autora knjige „Nasljeduj Krista“  prvo i neophodno stremljenje je „proučavati život Isusov” i „naš život učiniti da bude isti kao život Isusov”. Ta se misao provlači kroz cijelo djelo i ona  ga je i inspirirala da djelu naknadno da naslov „Nasljeduj Krista”. Rođenje Isusova preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam sveti evanđelist Luka u 1. poglavlju svoga evanđelja.Zanimljivo je da je i židovski povjesničar Josip Flavije oko g. 90. dao o Ivanu Krstitelju svoje  svjedočanstvo:»Herod je, naime, dao pogubiti toga Ivana, zvanoga Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i Židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno a prema Bogu pobožno i tako se očiste.« Osim toga, on točno navodi da je Ivan bio zatvoren u tvrđavi Meheront,  a razlog je uhićenja ležao u »strahu da toliki ugled toga čovjeka ne bi njegove podanike naveo na otpad«. U takvom su postupku svi tirani jednaki, i stari i novi. Njima uvijek smetaju oni koji se boje više Boga nego ljudi, koji ljube pravdu, a mrze bezakonje, pogotovo ako još hrabrošću Ivana Krstitelja otvoreno žigošu zločin i nepravdu.  Najstarije štovanje vezano uz Ivana Krstitelja odnosi se na čašćenje njegova groba u Sebasti, nedaleko od današnjeg Nablusa u Palestini.

Blagdan rođenja svetog Ivana Krstitelja pripovijeda nam o rođenju djeteta Ivana, o sreći njegove majke Elizabete i radosti svih koji su bili bliski sretnim roditeljima. Okupljeni prepričavaju događaje koji su vezani uz ovo rođenje, ukazuju na njihovu znakovitost, zahvaljuju Bogu što je Elizabeti konačno iskazao naklonost. Ljude je obuzelo strahopoštovanje pred tajnom koju su najednom osjetili u rođenju ovog djeteta. Ljudi također slute kamo vodi ova tajna. Onaj koji je iskazao naklonost siromašnim starcima – Elizabeti i Zahariji – planira nešto posebno s ovim djetetom. Djetetu koje se rodilo otac Zaharija daje ime Ivan. Kada je Ivan odrastao i dozreo za javno djelovanje, predstavio se kao “Glas koji viče u pustinji”. Na temelju uloge koju je odigrao mi ga danas nazivamo “preteča Isusov” ili jednostavno Ivan Krstitelj.  Isus Krist ga je predstavio kao “proroka, i više nego proroka”, kao “najvećeg” od svih koji su “rođeni od žene”. Ivan Krstitelj jest posljednji i najveći prorok Staroga zavjeta i njegov vrhunac te prag nakon kojega se otvaraju vrata Novoga zavjeta.

Rođendan sv. Ivana Krstitelja službeno se slavi od V. stoljeća. Dan uoči postilo se, a liturgijski ga se obilježavalo kroz punih osam dana. Dan 24. lipnja, točno šest mjeseci prije Božića, nije odabran slučajno. Rođendan “najvećeg od žene rođenog u SZ-u” pada upravo na najdulji dan u godini. S danima koji slijede on će se, prema vlastitim riječima, sve više “umanjivati”, dok ne dođe “onaj koji ima doći i koji treba rasti”. Ivan ga je navješćivao: “Kraljevstvo Božje je blizu… Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta… Isus treba rasti , a ja se trebam umanjivati…”

Teško je naći snažniji primjer poniznosti i poslušnosti Bogu od Ivana Krstitelja. On je bio izvanredno popularan. Mnogi su ga držali za Mesiju. Hrlili su iz svih krajeva gdje su živjeli Židovi do Judejske pustinje da ga slušaju. Vlasti su u njemu gledale suparnike pa čak i potencijalnu opasnost od pobune. Zamislite da je bio pohlepan, opsjednut svojom ličnošću pa sve to htio iskoristiti za sebe! ? Da je one koji su ga proglašavali Mesijom poticao u stvaranju kulta ličnosti i legende o sebi, da je naplaćivao svoje usluge, da je unovčio svoju popularnost i karizmu. Gdje bi mu bio kraj? Mogao je, ali nije! Da jest, onda zasigurno ne bi bio dobio ovakvu pohvalu od Isusa. Slavili bi ga ljudi. Ali jao onima koje ljudi hvale, kaže Isus. Ivan je to dobro znao. Prihvatio je to kao svoj životni program, kao nagradu za vjernost. Zato nam je lik Ivana Krstitelja i Isusovo priznanje, koje mu je uputio, snažna poruka i pravi znak s neba.

Čovjek danas nadasve treba nadu. Ta nada ne smije biti lažna. Ne smije biti zasnovana na nekim našim ljudskim silama. Ne smije biti motivirana izbjegavanjem žrtve. Ne smije se oslanjati na emotivni zanos, na prividno obraćenje, koje zna više biti bijeg od života nego li njegovo prihvaćanje. To više sliči onom zrnu što pada u kamenito tlo. Brzo izraste ali se i brzo sasuši jer nema jakog korijenja.

Današnji čovjek izgubio je potrebu da moli i posti. Ponaša se kao da  utjehu i čežnju svoga srca za Bogom  može kupiti poput kakvog proizvoda. Treba zato nekoga tko će mu govoriti da se obrati, da se pripremi za susret, da poravna putove i ispravi krivudavosti. To može autentično učiniti samo onaj koji svoj proročki poziv sam doživljava kao svoje oslobođenje. Onaj koji se trudi rasti i jačati duhom. Onaj koji u pustinji, u osami vlastitog srca, gradi svoj osobni odnos s Bogom u poslušnosti i poniznosti. Ivan je takav bio. Zato je velik i zato nam je primjer. Ivanov lik nam poručuje: bit ćemo veliki ako smo Bogu odani.

Piše:Mladen Njari