U posljednje vrijeme svako malo sam inspirirana postupcima ljudi koji, ili su glupi i ništa ne razumiju, ili nemaju svoje granice. I za razliku od genija, kojim se nerijetko bez ikakve podloge smatraju, zbog svoje psihološke hendikepiranost nikada ne vide gdje je ta crta koja se mora povući. O kvalifikaciji zločestih, frustriranih i samoizlječivih na tuđi račun gadi mi se i razmišljati. Ali moram, jer razum i emocije su moje urođene dispozicije. Jer takvi ljudi postoje, jer svojim bolesnim stavovima i reakcijama izvan svake kontrole nanose štetu drugim ljudima.

Na žalost ovo nije, kako bih htjela inspiracija, trenutak u kojem smo posebno nadahnuti nekom spoznajom, inspiracijom jednog Picassa, Miroa, Michelangela……, i mnogih drugih, koji su iznjedrili potpuno nove oblike i obilježili umjetnost svoga doba, a koji je između ostalog ukazivao i na potrebu razuma. To nije skidanje maski i pomicanje granica. Ovo je najgora vrsta „umjetnosti“ laganja i klevete, od onih koji ne nude rješenje problema već ih izazivaju. To je njihov put, koji je u većini slučajeva opasan i nepredvidiv, jer gotovo uvijek vodi u nepoznato, a moja percepcija problema, potvrda postojanja fenomena koji se zove trač ili ogovaranje, i ljudima kojima je to postao stil, životna vodilja. Nova? Stara? Sasvim svejedno.

Što uistinu ljudska glupost može napraviti kroz nešto što se zove trač. I to ne bezazleni, nego opasan, i zbog koje je netko recimo zamalo ostao i bez posla. Naknadno dokazivanje kako je riječ o nesporazumu, krivom shvaćanju njihove istine nije nikakva utjeha. Šteta je bespovratno nanesena. I što sada? Ostaviti prošlost za sobom. Reći što je bilo, bilo je. Voditi se ovom frazom koja bi mogla konkurirati za mjesto u antologiji refrena pogodnih za najrazličitije životne situacije, pa i za ovu.

Od deset osoba koje govore o nama devet nas ogovara, a često ona jedina koja nas hvali čini to loše. Ova stara izreka je najbolji pokazatelj kako je ogovaranje ili trač od pamtivijeka i čovjekova postojanja duboko uvriježena društvena pojava, koja nas odvaja od ostalih vrsta, koja je nekada bila ključna u socijalizaciji i stvaranju društvenih zajednica, od koje nitko i nikada nije bio pošteđen. Fenomen koji je sam po sebi privlačan, jer potpuno neobavezno, često nesvjesno i bez ikakvih posljedica ulazimo i u najintimnije dijelove nečijeg života. Ogovarajući nerijetko uživamo u vlastitim uzbuđenjima, a što je predmet ogovaranja šokantniji i sablazniji mi se zbog svojih vlastitih slabosti osjećamo bolje. Fenomen kojim su se bavili i bave stručnjaci, koji je u potpunosti protivan vjerskim propovijedima i religijskim zapisima, fenomen koji se u konačnici može i zakonski sankcionirati. Međutim, realno ne postoji taj zakon ili metode koji bi spriječile prvenstveno ljudsku znatiželju da kopaju po nečijim životima. Svatko od nas je bio i bit će predmet trača. Svatko je, na ovaj ili onaj način pa čak i prešutno sudjelovao u traču. Esencijalno je pitanje zapravo kako se osjećamo kada tračamo, a kako kada smo otračani. Emocionalna stanja su dijametralno suprotna i jedino je jasno da nitko ne želi postati ona strana koja biva predmetom trača. Pa što nas to onda tjera da ogovaramo i pričamo u „povjerenju“?

Zanimanje za druge i njihov život je ujedno i temeljni razlog ljudske sklonosti ogovaranju. Međutim kada to zanimanje prijeđe granicu dobrog ukusa, tada ulazimo u opasnu zonu teškog narušavanja nečijeg života i ugleda. Treba svakako imati u vidu da ogovaranje samo po sebi nije zlo. Ključno je znati povući crtu kako ne bismo druge i sebe učinili žrtvama. Najteži oblik ogovaranja je kleveta, odnosno izmišljotina i laž koji stvaraju podlogu za potpuno krive sudove o osobama. Štetno ogovaranje doista može upropastiti nečiju karijeru, uništiti obitelj ili uzrokovati nemir na državnoj pa i na globalnoj razini. Posljedice za pojedinca koji je žrtva štetnog ogovaranja mogu biti i raznorazni psihosomatski poremećaji. Upravo zbog ovakvih emocionalnih stanja u koje su dovedeni oni koji su postali predmet kleveti i zlobnih ogovaranja kroz povijest su razne kulture pokušavale ukinuti ogovaranje. Ogovaranje na žalost ima i svoju tamnu i destruktivnu stranu u koju pojedinci ulaze ne shvaćajući ili ne mareći za dalekosežnost mogućih posljedica.

U poslovnom okruženju u kojem se krećemo trač je naprosto postao sastavni dio posla. Ako tek započinjete raditi, bez ikakve dvojbe već na samom početku postajete predmetom ogovaranja. Procjenjuje se i priča o vama, kroz vašu odjeću, govor, ponašanje. Kada prođete ovu prvu fazu uglavnom nakon toga slijedi izmišljena i iskrivljena slika o vama. Ogovara se u „povjerenju“ i to „povjerenje“ postaje javna tajna. I više zaista nije važno da li je nešto istinito ili ne. Ljudi počinju stvarati sliku o osobi, bez provjere činjenica, a vrlo često smisleno i s ciljem.

Iako je uobičajena pretpostavka da žene najviše vremena provedu u ogovaranju, zapravo su muškarci ti koji naviše tračaju. Američka studija pokazuje da prosječno potroše 76 minuta na dan u ogovaranju, bilo na pauzi za ručak ili poslije posla, dok žene potroše 52 minute. Trećina muškaraca najsretnija je na poslu dok ogovara druge, a više od polovice tvrdi da tako brže postaju dio poslovnog tima. Ako malo pažljivije pogledamo svoju radnu sredinu razvidno je da najviše tračaju upravo najlošiji radnici, koji svoju lijenost ili manjak talenta kompenziraju izmišljanjem i širenjem trača o svojim kolegama.

Tračamo zato da bi sebe doživjeli boljim, da bi pod bilo koju cijenu zauzeli poziciju na poslu, da privučemo pažnju, da bi bili zapaženi, da bi se osjetili članom skupine. Tračamo i zbog uzbuđenja, jer život ponekad može izgledati dosadan i siv pa ga ljudi odluče malo začiniti šireći priče.

Ipak tračamo ponajprije jer nam nedostaje vlastitog samopoštovanja i empatije. Zato dobro razmislimo da li vlastite nedostatke možemo zamijeniti neukusnim i štetnim ogovaranjem. Trač se naprosto ne može iskorijeniti i smanjiti. Teorije da se pazi pred kim se priča i na koji način se priča u većini slučajeva su utopija. Jedini ispravan način u kojem ćemo sačuvati svoj integritet i integritet i dostojanstvo drugih je voditi vlastiti, ispunjeni život i pustiti druge da žive.

Snježana Nemec