Ovih dana od istočnih susjeda ne prestaju žalopojke prema kojima „nikad više ustašija neće dirati Srbe, nikada više nas neće napadati, nikada više traktorijade, nismo mi više šaka zobi“. Treba priznati da su u pravu. U Novom Sadu održan je veliki skup na kojemu su govorili predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, član predsjedništva BiH Milorad Dodik i patrijarh SPC Porfirije.

Zaboravljivi, kakvi jesu, nisu pojasnili kada je to i gdje Hrvatska napala Srbiju, tko je započeo krvavi Domovinski rat, tko je i kako „oslobađao“ Vukovar, Škabrnju, Karlovac, Gospić… Sav taj lažni mit o „slobodarskom i patničkom narodu“ ima samo jedan cilj: izjednačiti žrtvu i agresora. Ipak, Domovinski rat vodio se isključivo na teritoriju Hrvatske.
Također su zaboravili da je „Ratni štab RS Krajine“ dan uoči Oluje, 3. kolovoza 1995., donio dekret o masovnom iseljavanju civila, da bi kronični lažov Savo Štrbac iz udruge „Veritas“ kasnije pojašnjavao da je „Krajina morala uzmicati kako bi spasila genetski korpus Srba iz Krajine“. Tim nesretnim ljudima iz duge izbjegličke kolone nikada nitko nije definirao kako ih je tih godina službeni Beograd uporno izbjegavao i prodavao im maglu, dok ih je istodobno politički ostavio na cjedilu.

Kada im u arsenalu optužbi protiv Hrvatske ponestane materijala, zahvalna je tema spomenuti logor Jasenovac, kojega je „mirotvorac“ Aleksandar Vučić nedavno htio obići kao da putuje na dernek u „komšiluk“. Odbijanje Hrvatske da službeni predstavnik jedne države na takav način dolazi u posjetu, Srbi su jedva dočekali da bi pokazali „genocidnost“ Hrvata. To je onaj isti Vučić koji se diči statusom četničkog vojvode, a pred kraj Domovinskog rata je u Glini klicao velikoj Srbiji.

U Srbiji se nastavlja snimanje filmova o Oluju pa nas ne bi čudilo da snime svoju verziju uništavanja Vukovara. Tisuće Hrvata ubijenih na Ovčari i okolnim stratištima vjerojatno su se sami ubili jer su ih slobodarski i vječito ispravni Srbi valjda uzaludno nagovarali da to ne čine.

L. O.