Hrvatski branitelji ostali su zgroženi, sablažnjeni, u nevjerici nad Manolićevim svjedočenjem o izdaji Vukovara, o njima kao izdajicama, zapravo najgorom vrsti ljudi i najvećim smećem. Kada to izjavi izdajica svega što nosi predznak hrvatsko čovjeku pamet stane. Ovakvi likovi poput Manolića i njemu sličnih, a ima ih u Hrvatskoj, u srednjem vijeku bili bi kažnjeni vješanjem kao političke izdajice, a danas oni žive nekažnjeni za ono što su radili i rade. I ne posustaju, i dalje sustavno uništavaju državu, uz blagoslov političke oligarhije koja po pitanju očuvanja digniteta Domovinskog rata pati od ozbiljnog poremećaja gubitka pamćenja, nesjećanja, potpuno ili djelomično zaboravljenih činjenica. Upravo zbog njih, zbog njihove zaglušujuče tišine koja para uši žive i djeluju ovakvi Manolići. Upravo zbog njih mi svjedočimo tome. I kad već ne odgovaraju za svoju izdaju, za strahote koje rade, jedino preostaje vjera kako će im biti suđeno na drugom svijetu, kako su najniži krugovi pakla rezervirani za njih – za izdajice.
Ništa nije slučajno, ništa se ne događa igrom slučaja. Treba biti svjestan kako se sve namjerno relativizira, kako živimo u sustavu relativiziranja svega i svačega. I taj sustav postaje sve opasniji i opasniji. Dolazak višestranačja i  demokracije umjesto da otkloni postojeći relativizam, on ga postavljaj na prvo mjesto, a ljudskost i moralna načela stavlja na posljednje.

Kod nas se relativizam pokazao i dokazao kao izuzetno plodno tlo za gušenje morala, razaranje povjerenja u sustav vrijednosti. Pokazao se i kroz prekrivanje činjenica, skrivanje istine, plasiranja laži i obmana ii u učestalom obezvrjeđivanju Domovinskog rata i zločina počinjenih u Hrvatskoj. Najvjerojatnije do trenutka dok se zacrtani cilj ne postigne. Relativiziranje zločina, agresije nad Hrvatskom je naša posebnost u svijetu, nešto po čemu se ističemo, što svijet ne prepoznaje, nešto u čemu smo prvi. Svaka čast! Relativiziranje zločina relativizira i krivnju za počinjene zločine. Tako proizlazi da su svi krivi, pa samim ti da zapravo nitko nije kriv. A kako se stvari razvijaju nije nerealno očekivati kako ćemo se mi na kraju morati ispričavati za obranu svoje zemlje, ili još bolje što uopće dišemo. I Manolić je samo jedan od njih, jedan u nizu koji radi na tome.

Pomislite samo koliko se hrvatskih kostiju okreće u grobovima pri samom spomenu Josipa Manolića, najvjerovatnije jednog od najvećih krvnika hrvatskih domoljuba koji je opet izronio iz „mrtvačkog lijesa“ i dijeli lekcije hrvatskoj javnosti, s namjerom osude hrvatskih branitelja. Sa svoje 92 godine Manolić si uzima za pravo pričati svoju ratnu verziju Domovinskog rata, osuđivati hrvatske branitelje, zaboravljajući na optužbe za koje ga prozivaju koliko je ušiju, nosova, prstiju i dugih dijelova tijela osakatio potom osobno i ubio, zaboravljajući kako ga kao šefa ozloglašene OZNE terete za zlostavljanja i stradavanja najmanje 120 zarobljenika u srpnju 1945. godine, a što je u brojnim istragama potvrdila policija.

Da „naše“ zločince štiti i to sam vrh države odavno je poznato, a imena im ni ne trebam  spominjati, jer svi dobro znamo koji zločinci kod nas imaju blizu devedeset  i preko devedeset godina. Zahvaljujući Karamarku jedan od njih nedavno je bio i uhićen, no, odmah su se digli na zadnje i prednje noge njihovi štićenici, govoreći kako im ne treba suditi, jer oni su veliki antifašisti, naravno, koji su bez suđenja ubijali na tisuće ljudi, nadajući se zaboravu i vremenu koje će im krv sa ruku isprati.

Danas taj isti Manolić, pljuje po čelniku hrvatskih dragovoljaca Tomislavu Merčepu, čovjeku koji je sa dragovoljcima okupljenim iz cijele Hrvatske na brojnim ratištima spašavao svaki pedalj hrvatske grude. Danas taj isti Manolić uzima si za pravo reći: „ Merčep nije heroj nego izdajnik“. A, što si onda ti Manoliću??? Oznin krvnik koji još uvijek hoda hrvatskim tlom !?

Sama izjava jednog jugoslavenskog špijuna dovoljno govori o Manoliću koji je i u ovim vremenima samostalne i nezavisne Hrvatske našao „uhljebljenje:  “- moji kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom, jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju “.

Što se tiče mene i Hrvata s kojima se ja družim i koje cijenim, diže nam se dlaka pri škripi njegovih kostiju, a pri spomenu njegovog imena vraćaju se slike svih onih užasnih zločina koja su mu odavno stavljena u opis zanimanja.

Dražen Prša