Kada mi je uredništvo portala Politika.hr prije nekoliko dana ponudilo pisanje tjedne analističke kolumne na temu nadolazećih parlamentarnih izbora,  prihvatio sam angažman bez prevelikog razmšljanja, ali uz jedan uvjet – ne želim u svojoj kolumni previše spominjati ni HDZ ni SDP! Spomenut ću ih, rekoh,  samo u današnjoj uvodnoj kolumni,  i to iz razloga da obrazložim čitateljima zašto neću pratiti njihovu predizbornu kampanju. S potpunim pravom se začudilo vrlo i poštovano uredništvo; ta kako ću pisati kolumnu o izborima, a ne spomenuti dva najveća favorita za ukupnu pobjedu? Tu odluku je, međutim jako lako obrazložiti. Kao prvo, KUKURIKAVACA  I KUKULEKAVACA su prepune sve dnevne novine i internetski portali, pa nema nikakve potrebe da im i u ovoj kolumni pružam besplatnu ( i u potpunosti nezasluženu ) reklamu…

A drugo, te dvije stranke ( s pripadajućim satelitima koji poput svemirskog otpada kruže oko matice) su po mom skromnom mišljenju odavno izgubile bilo kakav legitimitet predstavljanja hrvatskog naroda u zemlji i svijetu. U trenutcima kada svi meritorni ekonomski i politički stručnjaci upozoravaju na realnu opasnost od raspada Eurozone, vodstvo ovih dvaju stranaka nas na silu uvlači u tu tvorevinu sumnjive prošlosti, bremenite sadašnjosti i teško predvidiljive i nezvjesne budućnosti. Hvalospjevi “EU-Eldoradu” se slijevaju s Pantovčaka i Markovog trga, poput nabujale rijeke koja se odavno izlila iz korita političke korektnosti i demokratskog obzira prema vlastitim biračima, od kojih je „nota bene“ – više od polovine trenutno protiv ulaska u EU.

Naravno, iako je poznat moj negativan stav o ulasku Hrvatske u EU, u ovoj kolumni koju sam baš radi otvorenog ignoriranja dvije najbrojnije političke grupacije nazvao „Treći put“, progovorit ću o svim ostalim legitimnim glasačkim opcijama, bez obzira na njihov stav o EU i stranu ideološkog spektra kojom se kreću. Nitko naime ne može tako neobjektivno, prozirno i bezukusno odigravati ulogu poslušnih „EU pionira“ kao što to već godinama zajedno rade KUKURIKU i KUKULELE koalicija. Razjedinjeni u dobru – udruženi u zlu! A sve to preko već umornih  i reumatčnh leđa hrvatskih glasača, koji već i sami polako shvaćaju da je svaki glas protiv te dvije političke „hobotnice“ (sjetimo se inspektora Corada Cattanija iz istoimene serije, pa ćemo znati o čemu se tu zapravo radi) – ujedno i glas za slobodnu hrvatsku državu!

Ako je ikada tendencija hrvatskih birača bila glasati za bilo što osim za ova dva „politička konglomerata“, onda je to upravo sada na ovim izborima, koji su opet samo predigra u još važniji referendum, u kojem se „de facto i de jure“ odlučuje o predaji teško izborene državne suverenosti „okupatorima u rukavicama“ ( bijelima naravno, od janjeće kože) iz Bruxellesa ili hrabrog pokušaja zadržavanja te iste samostalnosti, što naravno podrazumijeva biranje političkog „trećeg puta“. A što to točno znači „Treći put“? „Nije valjda da ćemo onda morati glasati za komunjare“, pitat će neki, a ovi drugi refleksno uzvratiti: „Ma bolje glasati za SDP, nego za ustaše.“  Nažalost, ne karikiram, jer se dijalog na upravo tom dječjem nivou vodi već godinama između neopredijeljenih pojedinaca na tzv. „domoljubnom“ i tzv „socijalnom“ polu. Onaj prefiks „takozvano“ ne namećem kao puku „poštapaličnu floskulu“, već želim naglasiti da bi svim ljudima koji imaju hrvatsku putovnicu, a poglavito onima koji  na području Republike Hrvatske i fizički prebivaju – obe te riječi trebale predstavljat svojevrsnu političku dogmu. DOMOLJUBLJE i SOCIJALNA PRAVDA su osnovni preduvjeti uspjeha bilo kakvog pokušaja stvaranja trećeg političkog puta, pa je upravo tragikomično da inzistiranje na tim smjernicama polarizira hrvatske birače u dvije suprostavljene skupine.

Prvih dvadeset godina smo nekako i mogli tolerirati takvo, demokratski nezrelo ponašanje hrvatskih birača, jer to su bile razumljive „dječje bolesti“ naroda koji je tisuću godina živio pod raznim diktaturama i političkim represijama te se na neki način navikao na nijemo trpljenje „gladi za istinom i pravdom“, čiju bolnu prazninu svi osjećamo u želucu, praktički od vremena školskih klupa… Velika je glad trenutno u našem narodu,  i to ne samo glad za pravednijim i čovjeka dostojnijim političkim uređenjem, već sve više Hrvata doslovno obilazi ulične kontejnere u potrazi za ostacima hrane i pića. „Sami su sebi krivi“, reći će nadobudni mladi poduzetnik, koji se na kraju osnovne škole ispravno odlučio za informatiku, ekonomiju ili strane jezike, a u širokom luku zaobišao stare tehničke zanate i klasičnu trgovinu. „Sami su sebi krivi“, reći će seljak žuljavih ruku, koji unatoč lošim uvjetima prkosno odolijeva svim zakonitostima tržišta te i dalje pristojno živi od obrade svoje zemlje. „Sami su sebi krivi“, reći će gotovo svatko koji se kroz život izborio za nešto povoljniju situaciju i svi će ti ljudi djelomično biti u pravu, jer ne kaže uzalud stara narodna poslovica kako je „ svatko kovač svoje sreće“.

No upravo u ovom razmišljanju moramo skrenuti malo „ulijevo“ i  usprotiviti se nehumanim postulatima neoliberalnog kapitalizma te zaključiti: „Ako su ti ljudi zaista sami sebi krivi – pa kog će nam onda vraga politika i političari?“ Jer, jedna od osnovnih točaka predizbornih programa svih hrvatskih stranaka glasi: „SOCIJALNA PRAVDA!“ Zapitajmo se stoga koliko je pravedno da u trenutcima kada mnogi gladuju  i kopaju po kontejnerima, pripadnici tog istog naroda voze svoje milijunske jahte ( i pritom još usmrte nevine jedriličare op.a.) „Hm, reći će onda ipak većina gore „anketiranih“, zaista to nije socijalna pravda..“ I točno na ovom raskrižju našeg kolektivnog promišljanja dolazimo do termina „politička odgovornost“, osjećaja koji je hrvatskoj političkoj oligarhiji stran jednako koliko i Dariju Šimiću zatresti protivničku mrežu. Jer, kao i u svakoj diktaruri,  i u ovoj našoj vrijedi pravilo da su za sve dobre stvari zaslužni političari, a za loše je kriv narod sam sebi, bilo radi svoje lijenosti – ili pak intelektualne nemogućnosti da shvati sjajne vizije političkih „veleumova“ koji ga vode.

No, ako želimo biti slobodni ljudi, onda nikada ne smijemo prihvatiti takav odnos samozvanih političkih elita, već ih objektivno pohvaliti za sve zasluge, ali i oštro pozvati na odgovornost ako svoje predizborna obećanja ne ispunjavaju, a oni bi ta upozorenja i kritike trebali pažljivo saslušati te po potrebi i odstupiti sa svojih pozicija. To su jedini preduvjeti istinske demokracije, to piše u svim mogućim ustavima i predizbornim programima – ali toga se nažalost KUKURIKAVCI i KUKULELAŠI nisu nimalo držali, već su se u ovih 20 godina ( a pogotovo tu mislim na HDZ) doslovno natjecali u količini ignorancije i podsmijeha prema narodu kojeg vode, bivajući uvjereni da su oni „Bogom dani“ za političke pastire, a mi za ovce. I priznajmo sebi, zaista smo bili ovce kad smo ih ovoliko dugo trpili… Pogledajmo se stoga svi zajedno u ogledalo, oprostimo sami sebi na propustima iz prošlosti te ponosno pogledajmo u jedinu moguću hrvatsko političku budućnost koja se zove – TREĆI PUT!

 

AUTOR: Romano Sole

IZVOR: www.politika.hr