Obećao sam sebi još davno, da ću napisati nekoliko rečenica o mom dragom prijatelju Marijanu Skrozi iz Šibenika.

Reći ćete (možda i s pravom) da je pretenciozno nazivati prijateljem osobu s kojom ste u životu proveli samo jedan nepuni dan, ali prema toj logici onda ne bismo mogli nazvati neprijateljima određene ljude koje poznamo cijeli život, a znamo da postoji mnogo takvih slučajeva. Proveo sam nedavno jedan dan u Marijanovom “Gradu djece”, koji se nekada davno nazivao “Krešimirovim gradom”, no sada je na dobrom putu da ga buduće generacije upamte po modernom hrvatskom kralju Marijanu, čovjeku kojemu polako polazi za rukom da od grada letargičnih i grintavih “sveznadara”, napravi grad osmijeha i čistog, otvorenog ljudskog srca.

„Kako je to moguće“, upitat ćete se s razlogom, a i ja sam bio nemalo iznenađen prilikom obilaska starih napuštenih vojarni, koje Marijan sa svojom vojskom odrasle djece polako pretvara u zelene oaze nogometnih terena, pješčanika i igraonica. Na mjestima gdje su glavni stanari godinama bili depresija, strah i sumorna ratna svakodnevnica, polako se rađa neka nova nada, a dok mi nekrunjeni šibenski kralj zaneseno priča o renoviranju derutnih i dotrajalih zgrada, na trenutke mi se čini da se to već dogodilo i da je samo pitanje trenutka kada će se na mjestu bivše zgrade policije na šibeskoj Mandalini pojaviti neko monumentalno zdanje koje će svojom ljepotom i šarmom privlačiti brojne radoznale turiste.

Rijetko kada sam u životu sreo ljude koji su veći optimisti i idealisti od mene samoga, a ovaj osebujni začetnik šibenskog “Grada djece”, svakako je u perspektivi jedan od onih ljudi o kojima će naši unuci čitati u školskim čitankama i fotografirati se ispred njihovih spomenika. Pri tome uopće nije bitno kako će poslovično kritična dalmatinska sredina u budućnosti valorizirati ovu klasičnu “borbu protiv vjetrenjača”, jer Marijan Skroza je svakako jedan od ljudi koji sebi svojim djelima spomenike dižu još za života, mada veličine i značenja svog ostvarenja ponekad ni sami nisu svjesni. “Krešimirov prijestolonasljednik” je i u ovom slučaju iznimka, jer se čini da je jako svjestan važnosti uspjeha ovog zanesenjačkog projekta, kojeg su mnogi pametnjakovići već proglasili još jednom utopijom, nastavljajući se utapati u “utopiji smislenosti” –  svojih krajnje besmislenih egzistencija….

Ali zaista, kako još vjerovati u nečije ideale u ovoj stoput prevarenoj državi, koju su desetljećima i stoljećima svojim “genijalnim planovima” pustošili raznorazni politički ili naizgled apolitični mađioničari i pseudovizionari? Kako dvije tisuće godina nakon brutalne smrti najvećeg mogućeg idealista i pravednika, još uvijek vjerovati u idealizam i pravdu na ovome svijetu? Marijanov odgovor na sva ta pitanja je uvijek isti i krajnje jednostavan: “Ljuuubav”, nasmiješi se on uvijek na takve crne misli, stoičkim osmjehom koji tjera zalutale oblake iznad starih šibenskih tvrđava. Ljubav i vjera u dobro njegove su životne premise, a onim upornim kritičarima koji te pojmove smatraju izlizanima i patetičnima, moj šibenski prijatelj dedukcijom nadodaje i čarobnu riječ “rad”, koja pobjeđuje neke od najvećih neprijatelja dalmatinskog podneblja – lijenost i dosadu.

Gledajući budući Grad djece s vrtoglave visine tvrđave Svetog Ivana (pred kojom su Marijanovi preci porazili tursku vojsku Halil-bega i Ibrahima-Paše bosanskoga) i slušajući nebrojene planove o njegovoj svijetloj budućnosti, osjetio sam i ja nakon dugo godina neki čudni tračak djetinjeg optimizma; onaj bezobrazni i “dišpetožasti” tračak sunca koji ne vodi računa o vremenskoj prognozi za Hrvatsku, koja i slijedećih dvadesetak godina navješta promjenjivu naoblaku uz lokalne pljuskove. Da sam Marijana taj dan pitao odakle mi se odjednom pojavilo to tajanstveno “svijetlo na kraju tunela”, nimalo ne sumnjam da bi njegov odgovor bio standardan…. “Ljuuubav”, nasmiješio bi se naš dobri šibenski čovik, a vjerovatno na to i dodao: “Grad djece ne čine zidovi, zgrade i tvrđave, već je on skriven duboko u našim srcima”.

A što reći na to nego – Amen dragi prijatelju i brate! Neka nam tako i bude….

 

Romano Sole